Magija zapisa postanja ili Kako ponovo uspavati Bagrona
PROLOG
Zvuk zgaženog lišća poremetio je tišinu šumske noći, nagoveštavajući zlokobna dešavanja koja su davno predskazana. Niko vekovima nije dolazio u blizinu ukletog Bagronovog groba. Čak ni životinje nisu lovile u ovom kraju, nijedna ptica nije svijala generacijama svoja gnezda u blizini sablasnih zidova grobnice. Jedino je prastaro drveće i žilavo šiblje trpelo pritajenu zlobu ovog mesta, svojom životnom energijom pružajući otpor protežućoj teskobi smrtne tame.
Mala grupa ljudi oprezno se kretala kroz noć, jedva kontrolišući jezu; četa uplašenih. Pijanstvo se polako povlačilo pred strahom, ali gramzivost je bila ona kobna sila koja ih je terala napred, želja za neizmernim blagom i moći. Priče o draguljima, o moćnim mačevima sa magičnim sečivima, oklopima koji daju neizmernu snagu onima koji ih nose, o zlatnicima, bile su snaga koja je pokretala umorne mišiće koji su ih čitav dan nosili ka njihovoj sudbini.
Čovek na čelu kolone bio je Zukabad, neuspeli šegrt gilde čarobnjaka Zapisa postanja. Neuspeo zbog pohlepe, zbog želje da vlada magijom radi svog zadovoljenja. Ali magija je deo Moći postanja, deo prirode koja nas okružuje, a priroda nije tu radi jednog bića. Njegovi učitelji, čarobnjaci Ajfal i Droma, s vremenom su uočili njegovu moći gladnu i pohlepnu ličnost. Posle niza neobjašnjenih sitnih krađa, njihov mladi učenik je uhvaćen u pokušaju da ukrade Veliki Zapis, vrhovnu magiju koja je toliko opasna u rukama zla da bi mogla da raščini ceo poznati svet i uništi sav život na njemu. I tako se desilo da je Zukabad izbačen iz gilde, sa znanjem samo niže liste čarolija, znanjem koje je bilo nedovoljno da upravlja apstraktnim procesima Moći, ali dovoljnim da dostigne status veštog lopova u sumnjivim slojevima Gamorskog društva. Niz godina proveo je u lutanju zemljom dok nije čuo za legendu o Bagronu, prognanom bogu, njegovom neizmernom bogatstvu i moći o kojoj nijedan smrtnik nije mogao ni sanjati. „Što da ne”, pomisli on, „posle ove noći biću dovoljno bogat i moćan da se nasmejem onoj gomili uobraženih čarobnjaka. Vladaću silama većim čak i od njihove.” Gramzivost koja ubija razum.
Ostali ljudi u grupi bili su obični lopovi, secikese pokupljene po ćoškovima bazara poslednjeg pijačnog dana u godini. Nurik im je bio vođa, pohlepna ljudeskara koja je svojom snagom zadobila vođstvo u grupi. On je slušao Zukabada, ostali su slušali njega.
* * *
Iz tame izroniše zidovi grobnice. Grupa ljudi se podeli oko njih, tražeći ulaz. Uzalud, nikakvog otvora u zidu nije bilo. Svaki kamen su opipali, svaku pukotinu u visokom zidu su pročačkali tražeći neki skriveni mehanizam koji bi im otvorio grobnicu, ali ničega nije bilo. Najzad, Zukabad odluči da upotrebi magiju za otvaranje svih skrivenih brava. Polako zakorači unazad, podiže ruke (čisto radi utiska na ostale) i progovori:
– Akrra Opra Khazad!
Prvo se ništa ne desi, a onda u jednom ćošku zida poče isijavati okrugli oblik vrata, ulaz u unutrašnjost bedema. Svi pritrčaše vratima, ali tamo je i dalje stajao čvrst kamen, ona su i dalje bila zatvorena.
– Opra Zalla! – naredna je čarolija bačena na kamen, ali ništa se ne desi.
– Opra Khuda! – Ništa.
Narednih sati Zukabad je bezuspešno pokušavao da otvori svetlucavi kamen vrata, sve dok se mladi mesec nije visoko popeo na nebo i krenuo da tone prema obzorju. Najzad, umoran i razočaran sede na zemlju spreman da odustane.
– Neke su veće moći od onih koje ja posedujem ovde na delu – reče umorno Nuriku. Ovaj besno skoči zgrabivši najbližeg čoveka i zavitla ga ka vratima. Nesrećnik nestade pred njihovim očima, ostavljajući za sobom koncentrične krugove u zidu, kao kad kamen padne u vodu. Svi su zaprepašteno gledali u zid, kad iz njega izroni čovekova glava.
Magija postanja 2
– Nurik, treba mi baklja – bojažljivo reče on, žmirkajući natečenim očima.
Ubrzo se cela grupa ljudi našla u unutrašnjosti grobnice koja je iznutra izgledala prostranija nego kad se celo mesto opasano zidinama gleda spolja. Prostrani hol pred njima se otvarao u dubinu koja je pulsirala crvenom svetlošću, obasjavajući lukove nad stubovima koji su držali nisku tavanicu. U udubljenjima zidova kezili su se na njih demonski likovi ljudi i životinja i činilo se da će svakog časa iskočiti iz tih svojih niša i raskidati prvo biće koje im se nađe na putu. Baklje im nisu puno pomogle jer se činilo da je tama gladna svetlosti i koliko su one jako gorele na vrhovima štapova, toliko ih je izmaglica od dima razjedala i gušila njihov plamen. Svaki korak koji su načinili podizao je gomilu prašine koja vekovima nije bila uznemiravana. Ubrzo su svi do jednog kašljucali, gušeći se od nedostatka vazuha i od straha koji je sve više rastao u grudima. Potoci znoja slivali su se sa čela ljudi dok su se polako i nevoljno približavali izvoru svetla.
Jak prasak, kao od groma, prolomi se kroz prostoriju, bela munja se sjuri u gomilu ljudi i pogodi Nadrima, mršavog, okretnog ali ne mnogo pametnog džeparoša, opkoli ga i naglo podigne u vazduh. Nije ni stigao da vrisne kad mu se plamen munje skupi oko srca i iščupa ga. Nadrim pade na zemlju i dok se život gasio u njegovim očima, ugleda kapi krvi koje su poprskale njegove drugove, dok je munja cedila i gnječila srce. „Ne izgleda onako kako ga crtaju...” – pomisli i umre.
Svi se razbežaše u tamu okolnih stubova i ćoškova.
– Zukabade, čaroliju! – prodera se Nurik.
– Nosi se! – odvrati mu Zukabad i histerično poče gledati ka mestu u zidu odakle su došli. – Gledajte! – vrisnu i pokaza prema zidu. – Gde je izlaz?!
Svi su se okrenuli i pogledali unazad da bi videli kako iz kamena izleću metalni šiljci i blokiraju im put ka napolje. Uzmaka nije bilo. Strah ih je blokirao, zakucao za tamna mesta hola, daleko od ulaza, ali i od pulsiranja crvenog svetla pred njima.
Tako je prošlo nekoliko sati. Činilo im se da se zaštitna čin smirila pa su se oprezno okupili oko Zukabada, koji se, teško dišući, pokušavao setiti neke čarolije višeg reda.
– Oglla... ne, Okkla... – mrmljao je sebi u bradu – kako ide... Mizrah... Khutta, ne, ne... čekaj, pa da, možda je ostavljena pomoćna reč! Kako ono ide... Nitrra Zubad! Da, to je!
On ustade, pročisti grlo i uzviknu glasom koji se neprijatno prelomi na drugoj reči čarolije – Nitrra Zubad!
U tom momentu iz najbliže niše iskoči kameno čudovište sa telom lava, glavom jarca okovanom kamenom grivom i velikim šiljatim kljunom spremnim da čereči i kida. Oči bez zenica sijale su se u tami plamenom munje koja je progutala Nadrimovo srce. Demon skoči i oštrim kamenim kandžama pokosi tri najbliža čoveka. Čim ga je topla krv poprskala, on se smiri i stade. Svetlost u očima mu se ugasi i ubrzo pred njima ostade običan kameni kip.
– He, ovaj, greška... – zbunjeno reče Zukabad – trebalo je Nirtra Zubat...
– Ako ikada nađem neki čarobni štap, nabiću ti ga u zadnjicu, gde ti je mozak! – besno odgovori na to Nurik.
– Nirtra Zubat! – prodere se nervozno Zukabad.
Najednom, pulsirajuće svetlo se ugasi. Tama ih okruži tako da su samo baklje osvetljavale uski krug poda pred njima. Stubovi nestadoše u tami i pojavljivaše se samo toliko da bi ostavili po koju čvorugu na glavama preživelih koji su nastavili da napreduju kroz prostoriju. Pred njima se stvori zid i na njemu teškim gvožđem okovana, solidna drvena vrata. Kako ih je nespretni čarobnjak dodirnuo, tako se na njima upališe slova.
– Pomoćne reči! – uzviknu on.
Pažljivo ih je osmotrio, gledajući sa svih strana plamteća slova koja su gorela na nekoliko centimetara od drveta.
– Mislim da je to Tuzijsko magično pismo, obično ga koriste za pomoćne reči upozorenja i raspleta pred nekom nerešivom zagonetkom. Iza ovih vrata se krije velika opasnost i – polako se okrete ka ostalima sa velikim osećajem za dramatičnost, pri tom se izbečivši široko otvorenih očiju – ogromno blago.
– Bolje bi bilo da je tako, sit sam ovog mesta – mrzovoljno odgovori na to Nurik.
– Da vidim šta piše...
Zukabad baci desetak čini za prevod i posle nekoliko neuspelih pokušaja i još dva protraćena života svojih sapatnika, pred njima se pojaviše stihovi:
Onaj koji je tu,
Onaj kojeg nema.
Onaj koji je poznat po zlu,
Onaj koji u ništavilu drema.
Ne diraj ga,
Ne prelazi prag,
Ne donosi mu životna blaga,
Ne nalazi mu trag.
Nesreću ti donosi
Blago što život odnosi.
– Ipak je blago iza – zadovoljno se nasmeši Nurik. – Otvaraj ta vrata već jednom!
Zukabad je narednih sati pokušavao da kombinuje sve čarolije koje je znao, ali se vrata nisu mogla nikako otvoriti. Iznuren i obeshrabren sede pored njih naslonivši se uza zid. Ostali su ga takođe sledili i ubrzo se cela desetkovana družina odmarala. Baklje su polako dogorevale i kako je svetlost slabila, tako su i njihova srca ubrzanije kucala. Nazad nisu mogli, a napred nisu znali šta ih čeka. Napetost i nezadovoljstvo su rasli. Najzad, Nurik, u očajanju i nemoći, planu na magičara.
– Otkako smo krenuli, ti samo brljaš, lupetaš reči koje ništa ne znače. Ljudi mi ginu. Bolje da sam smislim kako da otvorim ova vrata pre no što nas sve ne poubijaš.
On se uzmuva povremeno zagledajući u tamu, povremeno u ljude i u vrata. Najednom mu se ozari lice i neprijatno se osmehnu Zukabadu.
– Mislim da imam rešenje. Treba mi dobrovoljac. Ti! – reče i pokaza na Gladana, veštog džeparoša i varalicu poštenog lika, malko podebljeg, sredovečnog čoveka. Ovaj ustuknu i poče ga moliti za milost jer je znao da se od Nurika ništa lepo ne može očekivati, pogotovo ne u ovakvim situacijama. Kad je video da molbe ništa ne pomažu, zgrabi svoj dugi nož sa valovitom oštricom i nasrnu na njega. Ovaj se samo malo izvi i opali svom snagom Gladana iza uha. Čovek pade kao pokošen i smiri se na kamenom podu grobnice. Ubrzo su ga svezali za vrata. Svi se posakrivaše u mračne ćoškove i iza stubova.
Magija postanja 3
– Zukabade, čaroliju! – poviče džin.
– Koju? – odvrati ovaj.
– Idiote, onu koja je ubila Zuka, Malana i Garmu! – zagrme Nurik.
– A, tu... Čekaj da se setim... Nikha... ne, Nir..., Nitrra Zubad!
U tom momentu do njih, iz tame, dopre teško disanje. Svi se povukoše dublje u mrak, kose nakostrešene od strave. Teško dobovanje kamenih nogu protutnja pored njih i završi se u okovanim vratima uz potmuli tresak i prskanje Gladanove krvi svuda uokolo. Kao i prošli put, čim je kameni demon poprskan toplom životnom tečnošću, on se umiri.
Prašina, koja se podigla prilikom razbijanja vrata (i sirotog Gladana), polako se slegnu. Iz provaljenog otvora se poče širiti neopisiv smrad raspadanja tako da su se svi uhvatili za noseve uz grimase gađenja, jedino se Nurik sretno nasmešio, to ga je podsetilo na nedeljne ručkove njegove majke.
Kad su se nekako navikli na to, oni uđoše u sledeću prostoriju. Na nekoliko metara od ulaza naiđoše na demonski kip koji im je pomogao da otvore vrata. Kamen je već bio upio krv koja ga je poprskala, tako da su na površini ostale samo osušene mrlje. Na njihovo iznenađenje, pred njima je stajao samo njegov zadnji kraj, demonova statua je bila kao nožem odsečena zgusnutim, komešajućim dimom. Jedan od odvažnijih, riđokosi Furum, oprezno bocnu tu nedefinisanu materiju svojim zakrivljenim bodežom. Istog momenta iz nje se preko noža raširi bledozelena svetlost koja u deliću sekunde prekri razbojnika, koji nestade uz pakleni vrisak i jedno suvo hvušš.
– Još nisam video ovakvu zaštitnu čin – reče Zukabad uzdrhtala srca – ali tako jaka zaštita samo znači da je naše bogatstvo blizu. Ispitajte ovo čudo, ali ga ne dodirujte. Negde mora da postoji ulaz.
Prošlo je neko vreme u uzaludnim pokušajima da nađu način kako da prođu kroz prepreku. Izgladneli i iscrpljeni posedaše oko kipa, utučeno razmišljajući o svetlosti dana koju možda nikada više neće videti. Krišom pogledavajući svoje sapatnike, Zukabad zavuče ruku pod svoj čojani ogrtač i dotače amulet koji je ukrao od čoveka koji mu je otkrio tajnu izgnanog boga. Prstima je prelazio po reljefu na amuletu, sećajući se figure kukaste kandže koja prolazi kroz prsten okružen zvezdama. „Kandža boga Bagrona, prsten koji je simbol naše stvarnosti i realnost koja okružuje naše živote, zvezde koje znače univerzum nad nama. Novi poredak stvari, nove vrednosti koje dolaze, kandža će sve pokrenuti razdirući staru učmalost, stara znanja. To je neminovnost, ono što dolazi. Sada, dok ti ovo pričam, Univerzum stvara mogućnosti, predanje se ostvaruje, veliki točak sudbine se okreće kotrljajući našu stvarnost ka buđenju Bagronovom, Onom koji će promeniti lice sveta.” Pošto je amulet bio načinjen od zlata, točak sudbine je dokotrljao čoveku nož u vrat a Zukabadu bogatstvo u ruke. Normalno, želeo je zlato i moć, ali buđenje Bagrona mu nije bilo ni na kraj pameti. Sve je ukazivalo na lak i brz posao, možda zadnji u njegovoj lopovskoj karijeri. „Kako sam se prevario! Do sada sam našao samo strah i smrt. Ako se izvučem odavde, postaću pesnik, pisaću pesme o životu, uzgajaću cveće i uživati u svetlosti dana i činjenici da sam živ.” On uputi svoj zamišljeni pogled ka kipu pred njima i isprva ne primeti bledu svetlost koja se probijala između njegovih nogu.
– Prolaz! – dreknu on prevalivši se u klečeći položaj. Dogega se na kolenima do kamene zadnjice i pogleda statui kroz noge. Dimna barijera je pokrivala gornju površinu kipa od poda preko nogu i kamenih leđa, ostavljajući prolaz ispod kamenog stomaka. – Hvala Luluti, zaštitnici nesmotrenih i sumanutih, hvala Maldoru, zaštitniku lopova, hvala mojoj majci što me je rodila ovako srećnog – pomisli Zukabad i propuza kroz prolaz.
Našavši se na drugoj strani, on ustade i pogleda preda se. Sa mermernog postolja, neke vrste oltara, isijavala je svetlost svih duginih boja iz ogromnog dijamanta. Pogled mu utonu u ogroman dragulj. Sve su njegove želje bile tu, u dubinama staklastih odsjaja, moć vladanja, moć magije, moć ljubavi i mržnje. Sve njegove ljubavi su mu se smešile iz dubina dijamanta, sve žene koje je imao i koje je želeo, carstva su pod njim padala donoseći mu bogatstvo i slavu. Zukabadu se poče vrteti u glavi. U ušima začu zvuk, isprva duboko zujanje na granici čujnosti da bi potom polako počeo da se penje u sve više tonove narastajući u nepodnošljivo pištanje. Odjednom, zvuk prestade.
– Hej, gde je ono! – doviknu mu Nurik. Barijera je nestala otkrivajući dijamant pogledima ostalih. On poče isijavati sve jače i jače. Dugine boje su se polako stapale u belu, niko nije više mogao gledati u tu bolnu svetlost i oni pokriše oči rukama, jer činilo im se da ih ta svetlost traži, gladna njihovih duša. Amulet na Zukabadovim grudima se odjednom zagrejao toliko da ga je nesrećni čovek strgao sa sebe i bacio na pod. No, amulet poleti prema dijamantu i stade se tako brzo vrteti oko njega da se činilo da se stvara neka zlatna kugla oko dragulja. U njihovim glavama poče odzvanjati dubok i pakostan smeh. I stvarno, dragulj poče gutati njihove duše. Svetlost postade toliko jaka da im više ni ruke nisu pomagale da pobegnu od nje, spoji se sa njihovim očima i polako, gotovo nežno ih podiže u vazduh gde ostadoše da lebde.
„Do đavola, probudio sam ga!”, panično pomisli Zukabad i to beše njegova zadnja misao pre nego što ga je progutala sudbina.
Magija postanja 4
PREDZNACI RATA
Manastir Sveobuhvatnog Stanja Ekvilibričnog Mira i Tolerancije se vekovima uzdizao iz blage, travom prekrivene ravnice Najviše visoravni okružene snežnim Malbutskim planinama. U manastirskim njedrima, okruženo strahopoštovanjem Uzvišenog Verovanja u Mir, nalazilo se Dvorište Univerzuma, u čijem se centru nalazio Vrt kamenja, mesto u kojem su se se sretale sve geokosmičke sile koje su strujale kroz planetu. Po manastirskom predanju, tu se zaustavio Veliki Ujedinitelj Sila, posle pobede nad Bagronom Uništiteljem u legendarnoj Bitci za Dijamant, i iscrpljen legao na zemlju. Glavu je naslonio na obližnji kamen i ubrzo je uplovio u proročko snoviđenje. Sanjao je da leti kroz beskrajan tunel sve brže i brže, dok se nije pretvorio u zrak svetlosti i svom snagom svoje svetlosne moći udario u kraj tunela, u mineralni koren Malbutskih visova. Probudivši se naglo iz sna, pogledao je oko sebe i video bujnu vegetaciju koja je izrasla iz peska dok je spavao. I tako, izvadivši Zapis postanja iz svojih njedara, on načini Vrt kamenja, gde je svaki kamen i svako zrno peska koje se tu našlo dobilo svoje nebesko značenje. Ukratko, Vrt je bio Univerzum u malom, sa Kamenom Za Pod Glavu u svom središtu. Od kada ga je Ujedinitelj sačinio, Vrt se nikad nije menjao, ni kad su duvali jaki planinski vetrovi, ni kada su, ubrzo po osnivanju manastira i podizanju Dvorišta, upali divlji Uzuluci i pokušali da ga sravne sa zemljom, ni kasnije, kada su generacije monaha* rasle među zidovima i kada je poneki mesečar nesvesno prešao preko njega, nikada. Moć postanja i kosmičke sile su ga držale nepromenjenog vekovima i činilo se da ništa ne može pomutiti njegovu strukturu.
„Kakvo divno jutro!” pomisli Sien dok je naslonjen o metlu, stajao i posmatrao izlazak sunca nad udaljenim vrhovima Malbutskih planina. Široko dvorište, koje je svako jutro i poslepodne čistio, kupalo se u crveno-zlatnim zracima jutarnjeg slapa svetlosti koji se slivao sa planina. Buka manastira, u kome se dvorište nalazilo, polako se pojačavala, mladi monasi bunovno su izlazili iz svojih kreveta i njihovi uzvici, dok su se umivali hladnom vodom u lavorima kraj svojih uzglavlja, stapali su se sa udarcima šupljih bambusovih štapova dežurnih noćobdija.
Kad se nagledao prizora, Sien prionu svom svakodnevnom poslu. Svaki zamah metlom propratio je kratkom molitvom Tvorcu Univerzuma, i tako je polako napredovao stazom oko Vrta. Iznenada, začu šum teškog povlačenja kamena po tlu. On pogleda u pravcu Vrta, isprva ne verujući u ono što vidi. Kamen Za Pod Glavu, najsvetiji kamen u Vrtu, centar opšteg mira i nepomičnosti, polako se kretao ka njemu. Prošlo je nekoliko otkucaja srca dok je Sien užasnuto uzdahnuo i iz sveg glasa viknuo:
– Učitelju!
Tako uzvikujući svaka dva sekunda dok je trčao kroz manastirske hodnike, usput se sudarajući sa ponekim uspavanim monahom koji nije mogao na vreme da se skloni pred užasnutim mladićem, Sien najzad zadihano stade pred učiteljeva vrata i žustro ih gurne istovremeno se ponizno klanjajući. Vrata se naglo otvoriše i isto tako naglo zatvoriše uz gromoglasno „DUM!” udarivši pri tom sagnutog mladića po glavi. Mudri Luao pogleda prema vratima koja su se posle udarca polako otvorila i ugleda Siena kako leži na podu kao jagnje pred žrtvovanje Dusima Svačijih Predaka.
– Ufitelju! – reče Sien ispljunuvši pri tom krhotinu slomljenog prednjeg zuba – Kamen... glava... pomera fe... ide... ja, ja fam video...
– Polako Sien! Ponovi.
Sien zadihan ustade sa poda i priđe prozoru.
– Vidite – reče istovremeno pokazujući na Vrt.
Učitelj Luao priđe prozoru i ugleda stravičan prizor. Kamen se polako pomerao u spiralnom kretanju ostavljajići trag, koji je poprimao boju krvi, za sobom. Da je Luao imao kosu, sigurno bi osetio da se diže sa njegove užasnute glave, ali ovako morao se pomiriti sa hladnim graškama znoja na čelu i krkljanjem u grlu. „Proročanstvo!” pomisli, „Kucnuo je čas konačnog obračuna! Bagron se probudio i sada nailazi oluja...”. Udalji se od prozora i grčevito protrlja oči. Sede na pod prekrstivši noge u meditacionoj pozi i reče Sienu da i on to isto uradi. Posle vanredne tri molitve Tvorcu za mir i snagu, povrativši se iz stanja užasnutosti, Luao odlučno ustade i priđe jedinoj stvari u manastiru koju niko, još od podizanja manstira, nikada nije dodirnuo – Gongu za buđenje na Konačnu Bitku.
I tako, jedno predivno jutro, pod zvonkim zvukom udaraca o gong, pretvori se u jutro novog, neželjenog razdoblja nespokojstva. U sveopštem metežu koji je nastao posle znaka za uzbunu, iz manstira poleteše golubovi pismonoše na sve strane sveta noseći poruke o potrebi okupljanja Velikog saveta.
* Potomci divljih Uzuluka, čiji se osvajački nalet zaustavio baš u Dvorištu Vrta kamenja. Od tada manastir nosi svoje ime – Manastir Sveobuhvatnog Stanja Ekvilibričnog Mira i Tolerancije (ranije je bio bez onog „Tolerancije”).
Magija postanja 5
Veliki savet
Kinik, glavni magičar Bestežinske planine, uđe u dvoranu Saveta sa osećanjem gubljenja vremena. Dok je polako prilazio kružnom stolu u čijoj je sredini stajao veliki rubin i oko kojeg su bile postavljene stolice najznačajnijih gildi i religija, nekoliko puta nagazi na rub svoje svečane plavo-crvene odore i u sebi opsova brata Klagerburda, krojača i dizajnera odeće na planini. „Ima dara za pompeznost, dobra čarolija vezuje sve šavove, zna da izabere i ukombinuje boje, ali brate, nema pojma o dužinama. Sva sreća da imam ovaj štap. Da nema njega sjurio bih se do stola kao golub kotrljan u sred ljubavnog žara” mislio je razgledajući zidove ove istorijske prostorije u kojoj su vekovima bile rešavane sve velike krize gamorskog društva. „Bar ću uživati u ornamentima i slikama na zidovima” pomisli dok je sedao u bogato ukrašenu stolicu namenjenu poslanstvu njegove čarobnjačke gilde. Za njega je situacija bila čista. Bagron se probudio, moraju se sakupiti sve magijske i svetovne snage i udariti pre nego što on ojača. Posle prvobitne panike koja je nastala kad se sama srž planine potresla usled vibriranja geomagijskih sila (što je označilo da je oslobođena velika količina negativnih sila) i primljenog pisma iz manastira Sveobuhvatnog Stanja Ekvilibričnog Mira i Tolerancije, kada su stvari postale jasnije, najmudrije glave gilde čarobnjaka Zapisa postanja sačinile su plan koji je sada Kinik morao da iznese na ovom savetovanju, ali i da osigura da se zamišljeno ostvari. On provuče ruku kroz sedu kosu, čupne se za vrh pomalo orlovskog nosa, stisnu usne* i pogleda okupljene ljude oko sebe.
Nasuprot njemu sedeo je Dil'zar, predstavnik gilde trgovaca, dežmekast čovek u bogato ukrašenoj svilenoj odori, nežnog, skoro ženskog lica. Prezrivim pogledom je šarao po okupljenim savetnicima, jasno pokazujući svoj stav. Za ekonomiju ova mala neprijatnost nije bila bitna. Dil'zar je bio poznat po svom nepogrešivom osećaju za profit. Njegovi poslovi sa prekomorskim zemljama doneli su gamorskom vladaru neprocenjive koristi, iako se skoro polovina zarade slivala baš u Dil'zarov džep. Njegova uobičajena rečenica je bila: „Ako se bilo šta dogodi, bilo kakva promena kao što su rat ili neka prirodna nesreća, univerzalna umetnost trgovine se može samo još više razvijati.” Zbog toga, Kinika nije iznenadilo njegovo arogantno ponašanje.
Sledeće mesto, na levo od Dil'zara, zauzeo je predstavnik gilde zidara, nizak mršav čovek neizgovorljivog imena, odeće jednostavnog kroja bez ijednog ukrasa. Besprekorno ravna kosa, pravih linija oko vrata, ušiju i čela stapala se sa tankim obrvama i tako činila da njegovo lice podseća na bezizražajnu masku. Pogleda uprtog u neku zamišljenu tačku ispred sebe, ličio je na veštačku tvorevinu manuelnog rada njegove gilde. Čovek koga je bilo teško proceniti.
Do njega je bilo mesto za predstavnika umetničke gilde. Tu je sedeo markantan, sredovečan čovek, šatirane kose, u zelenoj tunici oivičenoj žutim trakama oko ruku i vrata, pompeznog ponašanja. Zvao se Lustor (što je na starogamorskom značilo svetlo) i bio je jedan od trojice najpoznatijih glumaca u Gamori. U danima koji nailaze, ova gilda će imati značajnu ulogu u održavanju morala naroda.
Prvi od predstavnika velikih religija bio je Nikador, Pater crkve Duplog Prstena**, crkvene zajednice koja je u svojim redovima imala više od trećine stanovnika zemlje. Njegova tamno-ljubičasta odora podsećala je na zalaske letnjeg sunca pre velikog nevremena. Takvo je bilo i učenje crkve u kojoj je on bio poglavar, bavilo se pripremom za apokalipsu i spasenjem duša*, te je Kinik bio siguran i u njegove stavove.
Bucmasti predstavnik Buvoanističke religije se sretno smeškao gledajući na ostale pogledom koji je govorio sve i ništa. On je za života postigao stanje blaženstva, takozvanu Sangvu Marajanu, i ovo ga nimalo nije zanimalo. Bio je tu samo pro forme radi, jer je gamorsko društvo, bez obzira na kralja, bilo čisto demokratsko društvo u kojem je svako mogao i želeo da podigne svoju biračku ruku. Pa i Buvoanisti, iako im je bilo svejedno.
Sveštenik Istinite Troprstene crkve** nameštao je visoku kapu u obliku obrnute kupe pokušavajući da je učvrsti na svojoj kuštravoj i neurednoj kosi. Gusta brada sa nekoliko, od doručka zalutalih, mrvica, padala mu je u slapovima preko sive odore, u kojoj bi, da nije brade, izgledao elegantno. Pogled mu se ukrstio sa Kinikovim i na trenutak mu se u očima primetio izraz odobravanja. „Dobro je, imam bar jednog saveznika” pomisli Kinik i nastavi da proučava prisutne savetnike.
Jezumah Protomistične šizme (iz koje je nastala, u davna vremena, crkva Jedinog Prstena), Jakaidim, se očigledno dobro zabavljao gledajući svog suseda u bezuspelim pokušajima nameštanja kape. Njegova zuda*** je besprekorno stajala na glavi, s obzirom da je bila tek nešto više od obične krpice. Pripadnici ove religije su bili poznati po svom kritičkom stavu prema svemu na šta nisu mogli uticati, pa je Kinik već mogao nazreti seme budućih rasprava o svrsishodnosti simboličnih kapa Istinite Troprstene crkve. Jakaidim je vrlo mlad došao na mesto glavnog sveštenika Istočne šizme, što ga je svrstalo u najmlađe članove Velikog saveta i Kinik ga je cenio zbog njegovog brzog uma i velike ambicije. Smatrao ga je za čoveka koji je svestan svojih i tuđih pozicija u svako vreme.
Mesto do vladareve večničke fotelje bilo je namenjeno sveštenici Majke prirode (u narodu poznate i kao Bele veštice). Ona je bila onižeg stasa, tamne kratke kose i veoma bele puti. Krem haljina koju je nosila, ukrašena zelenim brošem u obliku lista i jednostavna u kroju, nekako je isticala blagost i inteligenciju koja je zračila iz nje. Bila je to zgodna žena, u svakom momentu svesna svega što se dešava oko nje i sposobna da donosi velike odluke. Kinik pomisli da je našao još jednu saveznicu u predstojećoj diskusiji.
Na desno od Dil'zara bilo je smešteno još nekoliko predstavnika velikih gamorskih sekti i manje važnih gildi, a sled predstavnika saveta se završavao mestom do Kinika, na kojem je sedeo sredovečni čovek plave tršave kose u teget odori. Bio je to Lamar, klerik gilde magičara Svetlosti Tvorca, magijskog reda koji se posvetio prirodi, lečenju ljudi i životinja. Ova gilda je bila tokom dugih godina glavni saveznik Bestežinske planine i puno puta je pomogla u rešavanju velikih kriza.
Kad je završio sa proučavanjem prisutnih, on usmeri pažnju na zidove i ornamente na njima, koji su simbolično prikazivali velike nesreće u istoriji Gamore, ali i njihove sretne ishode. Kinik se pitao na kom će se mestu naći prizori sadašnjih događaja no iznenada mu se ukazalo rešenje. „Ako umetnik obrati pažnju na naša raznobojna odela, verovatno ćemo zauzeti počasno mesto na glavnom prozoru dvorane, kao vitraž.”
* To je ritual pobuđivanja magijskog čula svesnosti – ruka kroz kosu destabilizuje biopolarno stanje energije glave radi lakšeg primanja i shvatanja utisaka, stisak usana radi zaustavljanja daha te prelazak na polaganiji režim disanja i povlačenje vrha nosa što dovodi do pojačane vizuelne koncentracije.
** Dva prstena koji se dodiruju obodom i označavaju sferu raja i sferu pakla, a tačka u kojoj se dodiruju simbolizuje ljudski život.
* To se postizalo tako što se morala prodati sva imovina toj istoj crkvi i sa još malo dodatnog rada za dobrobit crkvene zajednice moglo se kupiti mesto u raju, odmah do Tvorca, u prvom ili drugom redu, s desna, odmah do svih sto dvadeset pet hiljada trista dvanaest propisanih pravednika od postanka sveta. Najznačajnija rečenica u Svetoj Rečnici bila je: „Pre će ogromni kanasti multirog proći kroz ušice ribarskih ostiju, nego što će siromah ući besplatno u raj!”
** Istinita Troprstena crkva se u biti bavi istim poslom kao i crkva Dva prstena, čak im je i simbol sličan (prstenovi, ako niste zapazili), ali u simbolu Troprstene crkve ceo središnji prsten predstavlja našivot. Naravno, primećuje se razlika u stavu, ovde seivot izjednačava i sa paklom i sa rajem, te je i učenje ove crkve liberalnije. Obe crkve nastale su iz iste, Crkve Jedinog Prstena, posle velikog raskola pre više stoleća, kada se gamorsko carstvo proširilo i kada se više nije moglo upravljati religioznimivotom stanovništva iz jednog centra. Učenje se zasniva takođe na Svetoj Rečnici, vernici se pripremaju za armagedon, ali su u ovoj crkvi cene za iskupljenje ne te se siromasi ovde bolje kotiraju.
*** Kapica koja pokriva šelo svih vernika ove religijske zajednice.
O magiji zapisa postanja
Već neko vreme objavljujem na svom blogu delove priče koja mi se mota po glavi. Odabrao sam fantastiku jer je divan poligon za maskiranje misli o funkcionisanju društva u kojem živimo. Svako ko želi može da pronađe paralele o ljudima koji su, ili su bili nekad, značajni, a i ponašanju ljudi u određenim situacijama. Volim priče koje su vesele i da tako razveselim onoga ko čita, a nadam se da će on i da razmisli o onome što je pročitao.
Mislim da se trenutno razvija veličanstvena transformacija svesti modernog čoveka, da se razvija univerzalna ljudska težnja za slobodom što se vidi u buđenju građanskog društva kako na Afričkom kontinentu, tako i u demokratski razvijenom Američkom. Zapad se budi i polako skida koprenu dobrog života sa uspavanih očiju.
Ali stare sile se ne daju. I one su se razvijale još od robovlasničkog doba, preko inkvizicije, industrijalizacije dvadesetog veka i sada globalnih korporacija. Treba i Bagronu vremena da se probudi (Bagron = bagra). I tako bitka počinje. Bitka bez vidljivog oružja, bitka koja je puna prisile, udaranja na ljudske strahove i nade. Običnog čoveka može zavesti privid boljeg života u društvu koje počiva na staklenim nogama. A lošim ljudima to baš i odgovara, sistem koji će se srušiti kada oni to odrede i u međuvremenu zarade, pa to ulože u nove staklene noge i tako u krug. Zarade.
Da ne dužim. Značilo bi mi ako bi neko i komentarisao priču koju pišem.
Čekam...
Magija postanja 6 - POČETAK POTRAGE
Deo o Velikom savetu ću preskočiti. Verovatno vas ni ne zanima. U stvari, ne znam ni da li vam se sviđa ovo što pišem... ali nastaviću priču, pa šta bude. I zato evo:
POČETAK POTRAGE
U ranu zoru, petog dana od zlokobnih događaja u Vrtu kamenja, iz Bestežinske planine su izašla dva putnika u potragu za simbolima moći. I dok se dimenzionalna kapija* za njima zatvarala, Kinik se strese od jutarnje hladnoće i bolje umota u svoj debeli putni ogrtač. Pored njega je hodao klerik Lamar, bos i lako obučen u svetlo sivu tuniku, kao da na njega hladnoća ne utiče.
– Tebi nije hladno?
– Ne. Naša magija crpe snagu iz prirode i putem zemlje po kojoj hodamo mi smo u kontaktu sa njom. Mi smo sa svojom magijskom okolinom u savezu i ona nas čuva od hladnoće ili toplote. Naravno, od prirodnih pojava – od ostalih se čuvamo ličnom veštinom.
Nastaviše put i dok se jutarnja izmaglica polako podizala sa uspavane zemlje oni stigoše u Zar. Po planu, u gostionici „Zlatni pfuf” ih je čekao Harim, čovek koji je za sebe tvrdio da zna napamet svako mesto u Gamori i poneka u okolnim državama. On ih je trebao voditi do njihovog prvog cilja, zaboravljenog grada Grosa, u čijim je tamnicama nekada davno, pre proterivanja u nultu ravan, bio zatočen Bagron.
Gusta jutarnja magla pokrivala je uspavani grad. Koračali su pustom glavnom ulicom povremeno zastajkujući pred zanimljivim kipovima koji su bili poređani pored puta. Kinik, besan što je udario malim prstom u podnožje jednog od njih, izgovori u sebi magiju oštrine vida i pred njegovim očima nestade magle, no skoro istodobno ga obuze neki neodređen osećaj bliske opasnosti. On pažljivo pogleda oko sebe i primeti da su neke kuće primetno zamućene i da isijavaju nekom zelenkastom svetlošću.
– Pogledaj ovu kuću. Da li ti je nešto čudno u vezi nje? – upita klerika.
Ovaj je pažljivo pogleda. Prišao je zidu i opipao ga, malo se udaljio od kuće da je sagleda u celini, ponovo se približio zidu i onjušio ga.
– Stara je i trošna, verovatno je sva drvenarija razjedena termitima. Vidi se da tu živi neko ko baš ne brine puno o njoj – ili voli termite. Po stilu, rekao bih da je iz perioda Zu, ukrasi su nabacani po najneverovatnijim delovima zida što je tipično za taj, najgori period umetnosti u gamorskoj istoriji.
Na to Kinik zakoluta očima i nervozno prekrsti ruke uz bučno izduvavanje vazduha iz usta.
– Ali je i obavijena gustim negativnim zračenjem, što je na neki način polako odvaja od današnjeg dana. Mislim da je neki magijski nabačaj na ovoj kući. – nastavi klerik.
– Da, a i nije jedina. – začuđeno doda čarobnjak.
Klerik načini nekoliko pokreta rukom izgovarajući čin Mo-zarr-akh i pred njegovim očima se pojavi neobičan prizor. Iznad dosta kuća u njihovom vidokrugu, a sudeći po onome što su videli i iz ostalih delova grada, blistali su neki zlokobni zelenkasti zraci koji su se skupljali u jedan visoko na nebu i tako, zajedno, savijali u luk odlazeći negde na zapad.
– Izgleda da Bagron više ne miruje. Moramo požuriti.
Oni se zaputiše ka krčmi u centru grada koji im više nije izgledao uspavano. Osećali su neku pritajenu svesnost njihovog prisustva. To „nešto” je znalo da su oni tu, ali za sada nije ništa preduzimalo. Bagron još nije osvojio svoju životnu snagu. Kinik je u sebi preslušavao reči vrhovnog čarobnjaka Flamfira:
„Uništitelj kosmičke ravnoteže i najveći neprijatelj svekolikog života se probudio. Verovatno je u njegovu tamnicu stigao neki gramzivi nesrećnik, samo ne znam kako je prošao sve magijske zamke koju je postavilo Vrhovno ratno-magijsko veće. Mora da je to neki moćni i pametni ratnik sa neverovatnom dozom sreće. Avaj po nas. Ako se Bagron domogao jedne takve duše trebaće mu oko dva meseca da dostigne punu životnu energiju kojom bi savladao dimenzionalnu barijeru svoga dijamantskog zatvora. A tada mu treba svega nekoliko dana da sakupi svoje voljne sledbenike i savlada ostale koji bi mu se možda suprotstavili, zavlada njihovim voljama i krene u osvajanje. Dakle imamo pred sobom vrlo malo vremena da nađemo četiri magična predmeta koji su nam potrebni da prizovemo Velikog Ujedinitelja i da tako porazimo Posuvratnika*. Peti, Zapis postanja, se na svu sreću nalazi kod nas.”
„Dva meseca. Prilično kratko vreme za jedan tako krupan događaj kao što je spasavanje svekolikog života” pomisli čarobnjak i lako preskoči crnu mačku koja mu se stuštila između nogu vijajući nešto što je samo ona videla. „Četiri magična predmeta” poče u sebi nabrajati. „Žezlo ravnoteže sila, Ujediniteljevo glavno oruđe sa kojim je uspostavio red u svetu nakon poslednje bitke sa Bagronom. Štit moći koji štiti od magijskih nabačaja i otvara ostalih sedam magijskih dimenzija. Mač zacelitelj, oružje za vraćanje životne sile.” Poslednji predmet koji je Vrhovni čarobnjak nabrojao, najteži za nalaženje, bila je magična kutija nepoznatog oblika i izgleda, nepoznate sadržine kao i nepoznatog magičnog delovanja. Čarobnjak sumnjičavo odmhnu glavom. „Dva meseca...”
Iz misli ga prenu iznenadni udarac čelom o ogromnu tablu koja je visila okačena o krupnu štanglu iznad ulaza u krčmu. Na njoj je pisalo „Zlatni pfuf”. Kinik besno opsova u sebi trljajući bolno čelo. „Sada mi je jasno zašto se tako zove” pomisli u sebi. Njih dvojica uđoše unutra.
– Pogledaj! – šapnu klerik i pokaza na malu priliku koja je sedela za stolom u najmračnijem uglu ionako mračne prostorije. Ustvari, čovečuljak je bio glavom oslonjen o sto, kao da spava, a iz leđa mu je virio ogroman kuhinjski nož. – Neće biti dobro ako je to Harim. – reče Laram i približi se stolu. Čovečuljak se promeškolji, otvori oči, zevnu i pogleda ih sneno.
– Veštci, a? – reče i zagleda se u njih. Primetivši njihove začuđene poglede, nastavi – Ne obraćajte pažnju na moju malu dosetku, – pokaza na nož u leđima – tako se najbezbednije spava u krčmama. Niko vas ne dira... Pa, ja sam Harim, najbolji vodič u ovom delu sveta. A i šire. Nema tog mesta gde vas ne mogu odvesti, nema mesta koje ne mogu pronaći, nema. Da. Veliki lutalica. To sam ja.
Dok je skidao prsluk sa pričvršćenim nožem (deo oštrice i balčak, sa malo skorenjene krvi oko „uboda”, da bude uverljivije) pričao je brzo i nepovezano, sve vreme se hvaleći i povremeno poskakujući oko stola. Videlo se da ga ne drži mesto. Bio je veoma nizak, skoro kao patuljak, samo ne toliko jak, širok i temeljan, već graciozan u svom nestrpljenju. Obučen u sivo putno odelo sa čvrstim, prašnjavim čizmama iste boje izgledao je pomalo neuhvatljivo za površni pogled, jer se brzim pokretima stapao sa sivilom jutra u polumračnoj prostoriji krčme.
– Ja pričam i pričam, a bolje je da nešto prezalogajimo pa da krenemo.* Na Bestežinsku planinu se moglo doči jedino preko dimenzionalne kapije koja se otvarala čarolijom Korath na'rr atha, sa posebnim naglaskom na r, i dospevalo se na obalu jezera Korath (iznad kojega je lebdela planina) gde je počinjao put ka obližnjem gradu Zaru. Tu su se okupljali radoznalaci iz cele Gamore (a i šire) baš zbog lepote tog poznatog čarobnjačkog uporišta.
* Jedan od naziva za Bagrona.
Magija zapisa postanja 7
Na te reči pored stola se stvorio krčmar, nizak, debeo čovek, rumenih obraza i oštrog pogleda sakrivenog iza osmeha koji je trebao ličiti na srdačnost. Do tog momenta ga nisu ni primetili, stvorio se kao duh iz čarobne boce, tu i samo zbog njih (normalno, u to vreme nikog drugog nije ni bilo, ali je Kiniku ipak kroz glavu promakla misao o tome da li ovakvi ljudi ikad spavaju). Ubrzo, pred njima se našla poveća gomila hrane i, uz vino, oni smerno navališe na doručak. Laram i Kinik su znatiželjno posmatrali Haima kako jede. Doručkovao je u skladu sa svojom naravi, brzo i željno, kao da mu je to poslednji obrok. On primeti da ga gledaju i reče – Treba se dobro najesti. Nikada ne znaš kada ćeš sledeći put jesti. To je Prvo Putno Pravilo. Dobro jesti. Da. Mmmm...
Laram u sebi primeti da je nekim ljudima potrebno vrlo malo da bi bili srećni. Par pravila, nešto hrane i nešto slobode. On sam nije bio takav. Od malena je želeo da bude nešto više i značajnije. To ga je i dovelo u Bratstvo Magijskog pomilovanja, red klerika prirode, ljudi posvećenih proučavanju prirodnih tokova životne sile. Izučavanjem njihove doktrine, približio se izvorima moći kojima se nije mogao ni nadati da postoje, a sve u cilju pomaganja bolesnicima, slabim i izgubljenim dušama na ovom i onom svetu.
Jutarnja magla je nestajala pred suncem koje se još, kao uspavano, povlačilo po liniji horizonta i najavljivalo jedan topao, proletnji dan. Njih trojica izađoše na ulicu po kojoj su se užurbano kretali ranoranioci – ulični prodavci, sluge u potrazi za svežim namirnicama za svoje gazde, gradski panduri, sveštenice i sveštenici, domaćice i po neko dete, svi žurni da pozavršavaju svoje poslove pre podnevne žege. Šarena reka ljudi, kao čudom stvorena, kretala se do nedavno praznim ulicama. Snaga života koja nije bila svesna magijske snage koja je plamsala nad njom. „Gomila ljudi zamućenih čula, pritisnuti svakodnevnicom, nevini u svom neznanju i nesvesni viših prirodnih i magijskih sukoba. A ako negativna strana samo u jednom trenutku prevagne, mogu biti zbrisani i oni i njihovi problemi”, pomisli Kinik. „Ali, i to je život. Njihov zadatak je da preživljavaju i održe ljudsku vrstu, a naš da im to omogućimo.”
Tri putnika ubrzo prođoše kroz grad i izađoše na istočni put, u potrazi za prvom relikvijom, Žezlom ravnoteže sila.*
Magija postanja 8
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4
BAGRON
Okupana toplotom podnevnog sunca, kroz krošnje drveća koje je zaklanjalo Bagronov zatvor, letela je ogromna zelena muva. Kao i sve muve ovoga sveta, privučena mirisom raspadanja i krvi, koristeći svoje muvlje umeće, ona pronađe put kroz zid i uleti u mrak grobnice. Letela je jedno vreme kroz pomrčinu i usput ispitavši dve lokve krvi koje su obećavale, muva se obre u prostoriji sa dijamantom. Poučena mnogobrojnim prilikama kada je morala da beži spasavajući svoj život i bogati genetski potencijal, ona odluči da se smesti na zid prostorije i prouči situaciju u sobi. Nešto joj je tu bilo sumnjivo. U svom bogatom trodnevnom životu nikada nije videla tako čudan i veličanstven prizor.
U vazduhu je lebdelo, obasjano bledo-zelenom svetlošću, nekoliko ljudskih prilika oko ogromnog, blistavog dijamanta. Polako su rotirali oko njega i u nekakvom ludom, polaganom ritmu pokretali ruke i noge te vrteli sporo glavama od jednog ramena ka drugom. Ceo prizor je ličio na nekakvu čudnu lutkarsku predstavu, ali pošto ova muva nikada nije letela u pozorištu*, prizor joj je ostao neprepoznatljiv i tajanstveno interesantan. Ipak, jednom je čoveku glava bila mirna. Bio je to Zukabad. Da je muva mogla da uđe u njegov um, saznala bi da se iza kamenog izraza njegovog lica dešavao bestelesni boj i da je u tom boju onaj koji gubi bio baš on. Zukabad, bolno ranjiv, je hodao nepoznatim hodnicima svoje podsvesti. Svakim skretanjem u novi hodnik, baš tu, odmah iza ćoška, čekao ga je novi strah i potisnuti prizor iz detinjstva: udarci i zlostavljanje njegovog pijanog oca, zlonamerni pogledi i proklinjanja njegove polulude majke, seoske vračare. Sa svih strana ga je sustizao neljudski smeh nalik na režanje, zloban kao poziv u smrt. „Predaj se... ha, haa... trebaš mi... hrrr... treba mi tvoj strah, tvoje obožavanje... Daj mi da uđem u tvoju svest! Predaj see... ha, ha, hrrr...” pozivao ga je Bagron. „Otvori se! Pusti me da kroz tebe izađem iz mog zatvora. Zajedno ćemo vladati. Ti – moje telo, ja tvoj um... Pusti da vladam tvojim mizernim životom!” I tako stalno, posle svakog strašnog prizora koji je slabio Zukabadovu volju sledilo je novo Bagronovo nagovaranje i izrugivanje. Iako je propali magičar bio svestan svoje sudbine, polako je popuštao pritisnut Bagronovom moći.
Kao što se u životu često dešava**, u pomoć mu pristiže čista slučajnost. Muva, ohrabrena jedinim mestom koje se u celoj situaciji nije mrdalo, sleti Zukabadu na nos. Istog časa je obuze Bagronova svest. Zatočeni moćnik se toliko obradovao novonastaloj mogućnosti kretanja delića njegove pažnje kroz realan svet da je na izvesno vreme ostavio nesretnog čoveka da na miru prouči sve užase svog budućeg života.
Dok se muva u spiralnom letu vinula ka izlazu iz tamnice, nesrećni Zukabad ispusti prodoran krik užasa, razapet u zelenkastoj vatri sopstvenog uništenja, u jezivom plesu poluživih zombija, okupan Bagronovim zlokobnim smehom.
* Ovo je ukazivalo na to da se kvalitet pozorišnih predstava u Gamori popravio, te gledaoci više nisu tako često bacali trulo voće i povrće na glumce.
** A mi to još češće zaboravljamo...
Magija zapisa postanja 9
Tanara
– Mislim da ćemo se ulogoriti ovde. Da, tu. Tu je dobro mesto. Usred šume, ispod brda, u zaklonu ovog gustog šipražja. Zaklon. Uvek treba naći dobar zaklon. Od kiše, vetra, sunca, a bogami i snega. Osmo Putno Pravilo – dobar zaklon.
Kinik u sebi nabroja dvadeset osam do sada naučenih putnih pravila, ponovljenih po ko zna koliko puta. Nije smeo ni da pomisli na ostatak koji je Harim dobronamerno sakupio u svom priručniku kratko nazvanom „Spisak neophodnih znanja i pravila za bezbedan put kroz našu divnu i obožavanu zemlju Gamoru – priručnik za putnike”. Harim im je sa žaljenjem objasnio da knjigu zbog težine nije mogao da ponese i zato se svojski trudio da im neposredno prenese njen sadržaj.
– Pošto se spušta noć, primenićemo Jedanaesto PP*. Upaliti vatru. – I odmah, veselo gunđajući sebi u bradu, on se da u potragu za granjem pogodnim za logorsku vatru. Laram i Kinik počeše pripremati mesto gde će prenoćiti i u tom poslu ih prekide Harimov užasnuti krik.
Kad su stigli do mesta gde je ukočeno stajao Harim, imali su šta da vide. Neka siva mačkolika zver zlokobno je gledala u prestravljenog čovečuljka i pokazivala mu svoje divne bele očnjake, sposobne da (u šta Kinik nije ni najmanje sumnjao) rastrgnu i pregrizu sve što vam padne na pamet. Laram se polako približi zveri i poče smirenim glasom izgovarati reči umirenja divljih životinja (što je veoma ličilo na predenje kod mačke).
– Ne moraš na meni koristiti Nu-ća. Tu veštinu su tvoji prethodnici naučili od mog naroda. I još mnoge druge. – reče stvorenje i polako se uspravi na zadnje šape koje se pretvoriše u vitke ženske noge. I ostatak tela je pratio tu metamorfozu i pred njima je ubrzo stajala mlada žena prekrivena gustim sivim krznom, koja ih je samouvereno gledala. – Ja sam Tanara, predvodnica pastirica zveri. Šta tražite u mojoj šumi?
– Pozdrav praučiteljice reda zaceljivača. – reče ceremonijalno Laram. – Neka tvoj narod nikada ne zaluta u gladi. Tražimo prolaz kroz vašu zemlju. U velikoj smo žurbi, jer, Bagron se probudio i njegova se zloba polako širi svetom. Ništa je ne može zaustaviti. Magija, koju je skupljao stotinama godina od kako je zatočen u dijamantu, je veoma jaka i on je nekako našao procep u materiji prostor-vremena svoga zatvora. Sada ga polako širi ne bi li izašao i opet zavladao svetom. Sami ga ne možemo pobediti. U potrazi smo za predmetima moći i savezima koji će nam pomoći.
– Grrrizzma beži?! – besno zareža Tanara i za trenutak izgubi kontrolu nad svojim čovečjim obličjem dozvolivši da joj se umesto šaka na kratko pojave kao nož oštre kandže. – To je loša, loša vest. Treba brzo misliti i brzo raditi. – Na kratko se zamisli a zatim, digavši glavu u vis, snažno zazviždi. Ubrzo se iz obližnjih krošnji pojavi mali šumski soko i sleti pravo na Tanarinu ruku. Iz njenih usta se slije bujica kliktaja i zvižduka i nakon kraćeg vremena soko se vinu u nebo da odnese vesti u Matrijarhat.
– Krenite za mnom, noćas ćete spavati u mom zaklonu. Ujutru ćete mi podrobno ispričati vesti o Grrrizzmi.
Oni pokupiše svoje stvari i ubrzo su se kretali po, samo Tanari znanim, stazama koje su prodirale duboko u šumu. Iako je već pao mrak, ona ih je sigurno vodila tako da se činilo da im se i samo drveće sklanja sa puta. Posle izvesnog vremena stigoše do male uvale ispunjene drvećem. Tu ih dočeka nekoliko žena-mačaka, raznolikog krzna. One im se tiho pridružiše i tako svi zajedno uđoše u uvalu. Jedna od njih kratko zareži i oko njih se odjednom sjati gust roj svitaca koji su tako zajedno činili neku vrstu noćnog osvetljenja dovoljno jakog da im osvetli put do ulaza u obližnju nisku pećinu. Tanara se okrenu prema njima i svečanim glasom im reče:
– Dobrodošli u srce Matrijarhata. Dugo je vremena prošlo od kada je čovečja noga hodala po ovom podu. Na ovom mestu sam ja, Tanara od Zemljine moći, dobila svoje obličje od Ujedinitelja sila, najboljeg Tvorčevog sluge i primila zadatak da štitim biljke i zverinje od tame i uništenja. Tu sam, mojoj ljubavi Polamiju, predala tajnu Nu-ća i uvela ga u ritual Zemljine moći postavivši time temelj tvog bratstva, Larame*. Ostanite u sigurnom. Večeras se odmorite od puta, a sutra ćemo imati Leglo. Tamo ćete mi ispričati sve novosti o Velikom neprijatelju i odlučićemo šta ćemo dalje.
Kinik se osvrne oko sebe. Nalazili su se u onižoj prostoriji glatkih zidova, bez stalaktita i stalagmita, što je značilo da je ovo mesto već milionima godina bilo suvo i idealno za zaklon. U sredini je bila gomila skoro usijanog kamenja koja je širila prijatnu toplinu oko sebe, a okruživao ju je krug od sveže nabrane trave, mirisne i meke.
Harim zadovoljno protrlja ruke, skide ranac sa leđa i ostavivši ga pored zida, sede ispred toplog kamenja i reče – Idealan zaklon, kakav samo poželeti možemo... e, da sam pre nekog vremena imao takav, za vreme velikih kiša, jedan mali takav, za poneti... ili barem kamen, jedan mali, malecki, za svaki slu...
– Dosta Harime, dozvoli nam da se odmorimo. Sutra nas čeka naporan dan. – reče pomalo iznervirano Kinik, smestivši se i on pored hrpe toplih oblutaka. Ubrzo ih sustiže san.
* Putno Pravilo.
* Što znači da je Tanara veoma stara. Pripadnice njenog naroda imaju sposobnost preobražaja u mačji rod, a pošto mačke, ma koje vrste bile, imaju devet života, to se i vidi u vremenu koje provode na ovom svetu.
Magija zapisa postanja 10
* * *
Jutro je svanulo, prohladno i vlažno. Kinik se lenjo proteže u svojoj travnatoj posteljini sneno pogledavši svoje saputnike. Pored njega je sedeo Laram, nasmešenih očiju gledajući prema Harimu. Primetivši da ga čarobnjak gleda, on klimne glavom prema njihovom vodiču. Čovečuljak je ležao postrance rukom zagrlivši toplo krzno ovećeg medveda koje je imalo samo tu manu da je pripadalo živom medveđem stvoru. No to životinji nije smetalo jer je i ona mirno spavala pored vodiča, a izgleda da joj nije smetalo ni njegovo hrkanje koje je bilo toliko glasno da je stvarno ličilo na neku vrstu ljudsko-medveđeg esperanta.
Harim se srećno promeškolji i polako otvori oči. Niko ne bi pomislio da je tako mali čovek sposoban za zavidni salto unazad iz mesta (koji je usledio odmah posle spoznaje koga grli) i krik koji je sledio krv u medveđim žilama. Skoro istovremeno se životinja uspravi na zadnje šape i pusti svoj medveđi pandan Harimovom kriku, mada se u medinom osetilo malo više straha. Stvori se napeta tišina koja je odisala medveđim mislima o tome da li da se naljuti i napadne ili da se prepusti svojim prainstiktima i pobegne. Ipak, možda su ga oči varale u jutarnjem polumraku, jer, izvor tako moćnog uzvika nije mogao biti u onoj maloj senci pokraj najdaljeg zida.
Tanara svojim dolaskom prekinu neugodnu tišinu i obrati se medvedu:
– Aaaah... aaaa... aaaahhha**.
Medved se spusti na sve četiri, onjuši čovečuljka i smireno izađe u jutanju izmaglicu.
Harim se počeša nervozno po glavi i reče – Ovo ću morati upisati u svoj priručnik pod uvodnim pravilima: nikad ne spavaj sa medvedom, ma koliko on topao bio. Kad sada nisam umro, neću nikada... Hvala Tvorcu na nebesima, mom ocu čobanu zvanom Brzi, i Tanari, ovoj ovde, večito joj krzno mekano i mlado bilo.
Žena-mačka ih odvede na proplanak pred pećinom gde su bili obasuti šumskim plodovima tako ukusnim da su dugo još pamtili slatke zalogaje koje su pojeli tog jutra. Blaga izmaglica koja ih je okruživala, izgledala je kao providna zavesa na zracima ranog sunca, oivičena mrežicama mnoštva marljivih paukova i svaka kap rose činila je da ta „zavesa” bude kao posuta draguljima. Činilo im se da, iako budni, još sanjaju.
„Ovo jutro će ostati zaključano u mom umu i svaki put kada mi bude loše zaroniću u njega da se osnažim i nađem razlog da nastavim” – pomisli Kinik gledajući Tanaru okupanu draguljima rose, šumsku boginju u svom punom sjaju.
Počele su da im se pridružuju jedna za drugom i ostale žene-mačke, stvarajući oko njih mozaik od šarenog krzna. Sedeći u sredini komešajućeg kruga, osećali su iz njih čisto žensku strast, stvaralačku moć pomešanu sa životinjskom spretnošću preživljavanja. Osećali su da su sve one mislima povezane u jedan divni, brižni i zaštitnički um. Naglo, komešanje stade i posle nekoliko trenutaka talas transformacije prostruji oko njih i, gle, na mestu šumskih zveri sedele su predivne devojke, tela prekrivenog kratkim krznom. Na proplanku zavlada tišina.
– Sestre, Grizzzma je budan i zlom pokušava da prokopa put kroz dijamantski zid svoga kaveza. Koliko će to da traje, ne znam. Vremena je malo, a toliko toga moramo da učinimo. Neka počne ovo savetovanje i neka svi otvore svoja srca i podele sa ostalime svoje nemire. Zajedno ćemo ih rešiti. Neka reč uzmu nešumnici, jer nam najlošije vesti oni donose.
Tim rečima ona prepusti pažnju svojih sestara Kiniku i Laramu. Pričali su o misterioznim događajima u Manastiru, o Velikom savetu a posebno su opisali svoju bojazan u vezi sa pojavom koju su zapazili u Zaru. Na to su ustale još neke sestre i izvestile Leglo o tajanstvenom ponašanju nekih divljih zveri u samoj šumi. Tanara je sve to vrlo pažljivo slušala i, nakon što su svi koji su imali šta da kažu završili, ona ustade i reče:
– Jasno je šta nas sada čeka. Moramo biti brze i efikasne da bi prebrodile ovu krizu. Neprijatelj nas već slabi iznutra. Pripremite životinjski svet na strah, glad i skrivanje. Razlistajte Ogra grmlje[1] oko šume, barem sa zemlje da je zaštitimo. Pozovite kraljevske orlove, neka čuvaju nebo nad šumom. Prikupite rezerve hrane, sakupite svoje isceliteljske moći, čuvajte svoju energiju za dane očaja. A ja... ja ću poneti deo tereta ove družine zato što se niko sam ne može suprotstaviti Dušogrizu. Njegova je zlobna moć čak i ovako oslabljena, dovoljna da usamljenu dušu zavede strahom i lažnim obećanjima. Karna, ponesi moj teret Prve među jednakima i ne čekaj moj povratak. Naredni dani pomućuju budućnost i sve je neizvesno. Došlo je vreme velikih odluka.
Tanara još jednom pređe pogledom po okupljenim sestrama i pomisli „Malo nas je... malo za ovoliko breme života”.
Leglo je trajalo još jedno vreme. Jezgrovita uputstva Prve među jednakima letela su od jedne sestre do druge, a njihovi kratki odgovori i klimanja glavom u potpunom razumevanju oduševile su Kinika koji je shvatio svu njihovu efikasnost. To verovatno ne bi bilo postignuto u nekom sličnom muškom bratstvu, jer bi bilo pomućeno rivalstvom, razmetljivom hrabrošću i samodokazivanjem. Shvatio je da su sve njihove buduće akcije bile vezane za odbranu ove divne zelene oaze, a ne za uništavanje budućih neprijatelja. Plan je bio jednostavan – zatvoriti sve pristupe svojoj teritoriji i održavati takvo stanje sve dok njihova grupa ne postigne svoj cilj. Sve su one bile ubeđene u njihov i Tanarin uspeh. Takvoj vojsci se niko nije mogao suprotstaviti.
Sam Kinik je bio zadivljen Tanarom. Posmatrao je njen privlačan profil, divio se njenoj unutrašnjoj snazi i, mada je znao za divlju stranu Tanarine ličnosti i pojave, privlačila ga je ženstvenost kojom je zračila. Osetio je da polako ali neizbežno pada u vrtlog osećanja koja nije sebi mogao objasniti.
Kada je podelila i zadnje zaduženje, Tanara se okrenu prema njima i reče:
– Odmora je bilo dosta. Došlo je vreme da se pripremimo za naš put. Trebaće nam izvesno vreme da nađemo Gros. Čim prikupimo sve što nam je potrebno, polazimo.
Sunce je visoko odskočilo i senke drveća su se izdužile pokrivajući nemirnim šarama šumski put kojim je pošla družina upotpunjena novim članom. Ostavljali su za sobom šumu koju su Tanarine sestre užurbano pripremale za teška vremena. Tišina i iščekivanje su se polako širili oko njih.
** Smiri se moćni brate, ovaj demon je moj prijatelj.
[1] Ogra grmlje je posebno magijsko grmlje koje se koristi za zaštitu velikih površina od napada sa zemlje. Podiže se uz pomoć magije postanja prizivanjem moći biljnog stvaranja. Iako često smrtonosno za uporne napadače (iz svojih grana izbacuje trnje koje kada dospe u kožu napadača ispušta otrovni sok stvarajući tako vrlo bolne rane, a velika količina otrova može da izazove i smrt) ovo grmlje daje prelepe i mirisne cvetove. Zato za one koji su umrli u napadu na Ogra grmlje kažu da ih je odnela „Mirisna cvetna kraljica”.
Magija zapisa postanja 11
Počinju nevolje
Kao i obično, sve negativne stvari počinju u sumrak, kada se, posle napornog dana običan, pošten čovek pokuša malo opustiti uz kriglu – dve (tri, četiri...) piva u krčmi na putu do njegovog toplog doma. Tako je bilo i sa Džabalalom, zarskim okružnim pisarom. Dan, pun prašine i mastila koje mu se uvuklo u kožu prstiju a preko njih i u kožu oko nosa (tako da su ga zvali Plavonosi), trebao je da se završi utopljen u najukusnijem pivu u ovom okrugu Gamore. Veče se polako spuštalo na stazu pred njim i on požuri do vrata „Besnog lava”* već se naslađujući pićem koje će popiti.
„Šta je to?” pomisli pisar, ugledavši vrata krčme okupana nekakvom mutnom zelenom svetlošču. „Verovatno nekakva nova čarolija za isterivanje komaraca.” Ušavši unutra pogleda samouvereno oko sebe tražeći slobodno mesto. Isprva nije primetio ništa neobično u prizoru pred sobom; poznata lica okupana zelenom svetlošću, krčmar koji stoji među gostima, lokalna lepotica koja se grebe za krčag piva od pijanog kmeta, neobično dugo drži otvorena usta i ništa ne progovara pijancu na uvo... „Čekaj, krčmar stoji. Što se ne pomeri? A ona? Zašto toliko zeva? Što se niko ne pokreće? Zašto svi ćute?”
I pitanja bi išla možda u nedogled da ih nije prekinuo udar zelene svetlosti koji pogodi Džabalala posred čela i pridruži ga ostalim nesrećnicima u krčmi. On se zaustavi u pola koraka i tako upotpuni scenu užasa. Kao da su samo sirotog pisara čekali, u krčmi poče komešanje. Grčeviti pokreti ljudi ličili su prvo na uvežbavanje bolesnika koji je dugo ležao nepokretan i njegove prve korake posle ustajanja iz kreveta, ali ubrzo zelena svetlost se zgusnula iznad glava i kao po komandi, za svega nekoliko sekundi, ona nestade uvukavši se kroz njihova usta. Mutavi svirač violine koji je do nedavno svirao vesele zarske polke, poče da razvlači gudalo instrumenta u nekom ludom, stranom ritmu i još luđoj harmoniji. Ostali su ga uspešno pratili pokretima lomeći se u struku, vitlajući rukama i nogama, talasajući ramenima, skaćući po podu, vrteći se oko sebe na temenu i kolenima.
Odjednom, sve stade. Svi su se ukipili u pozi u kojoj su se zatekli tog momenta. I negde visoko iznad njih začu se neljudski, polurežući, dubok glas:
– Fanki, čoveče... ha, ha, ha!* Krčma se u stvari zvala „Pijani lav” jer je lav držao kriglu a oko usta mu je lukavi umetnik nacrtao penu od piva, ali nekako od prvog ulaska u nju, po ponašanju gazde i zavodljivih konobarica od 120 kg čistih mišića, koje su pijane i neugodne goste preko glave izbacivale na ulicu, čovek bi sticao utisak da joj, u stvari, više pristaje pridev Besni.