Magija postanja 2
– Nurik, treba mi baklja – bojažljivo reče on, žmirkajući natečenim očima.
Ubrzo se cela grupa ljudi našla u unutrašnjosti grobnice koja je iznutra izgledala prostranija nego kad se celo mesto opasano zidinama gleda spolja. Prostrani hol pred njima se otvarao u dubinu koja je pulsirala crvenom svetlošću, obasjavajući lukove nad stubovima koji su držali nisku tavanicu. U udubljenjima zidova kezili su se na njih demonski likovi ljudi i životinja i činilo se da će svakog časa iskočiti iz tih svojih niša i raskidati prvo biće koje im se nađe na putu. Baklje im nisu puno pomogle jer se činilo da je tama gladna svetlosti i koliko su one jako gorele na vrhovima štapova, toliko ih je izmaglica od dima razjedala i gušila njihov plamen. Svaki korak koji su načinili podizao je gomilu prašine koja vekovima nije bila uznemiravana. Ubrzo su svi do jednog kašljucali, gušeći se od nedostatka vazuha i od straha koji je sve više rastao u grudima. Potoci znoja slivali su se sa čela ljudi dok su se polako i nevoljno približavali izvoru svetla.
Jak prasak, kao od groma, prolomi se kroz prostoriju, bela munja se sjuri u gomilu ljudi i pogodi Nadrima, mršavog, okretnog ali ne mnogo pametnog džeparoša, opkoli ga i naglo podigne u vazduh. Nije ni stigao da vrisne kad mu se plamen munje skupi oko srca i iščupa ga. Nadrim pade na zemlju i dok se život gasio u njegovim očima, ugleda kapi krvi koje su poprskale njegove drugove, dok je munja cedila i gnječila srce. „Ne izgleda onako kako ga crtaju...” – pomisli i umre.
Svi se razbežaše u tamu okolnih stubova i ćoškova.
– Zukabade, čaroliju! – prodera se Nurik.
– Nosi se! – odvrati mu Zukabad i histerično poče gledati ka mestu u zidu odakle su došli. – Gledajte! – vrisnu i pokaza prema zidu. – Gde je izlaz?!
Svi su se okrenuli i pogledali unazad da bi videli kako iz kamena izleću metalni šiljci i blokiraju im put ka napolje. Uzmaka nije bilo. Strah ih je blokirao, zakucao za tamna mesta hola, daleko od ulaza, ali i od pulsiranja crvenog svetla pred njima.
Tako je prošlo nekoliko sati. Činilo im se da se zaštitna čin smirila pa su se oprezno okupili oko Zukabada, koji se, teško dišući, pokušavao setiti neke čarolije višeg reda.
– Oglla... ne, Okkla... – mrmljao je sebi u bradu – kako ide... Mizrah... Khutta, ne, ne... čekaj, pa da, možda je ostavljena pomoćna reč! Kako ono ide... Nitrra Zubad! Da, to je!
On ustade, pročisti grlo i uzviknu glasom koji se neprijatno prelomi na drugoj reči čarolije – Nitrra Zubad!
U tom momentu iz najbliže niše iskoči kameno čudovište sa telom lava, glavom jarca okovanom kamenom grivom i velikim šiljatim kljunom spremnim da čereči i kida. Oči bez zenica sijale su se u tami plamenom munje koja je progutala Nadrimovo srce. Demon skoči i oštrim kamenim kandžama pokosi tri najbliža čoveka. Čim ga je topla krv poprskala, on se smiri i stade. Svetlost u očima mu se ugasi i ubrzo pred njima ostade običan kameni kip.
– He, ovaj, greška... – zbunjeno reče Zukabad – trebalo je Nirtra Zubat...
– Ako ikada nađem neki čarobni štap, nabiću ti ga u zadnjicu, gde ti je mozak! – besno odgovori na to Nurik.
– Nirtra Zubat! – prodere se nervozno Zukabad.
Najednom, pulsirajuće svetlo se ugasi. Tama ih okruži tako da su samo baklje osvetljavale uski krug poda pred njima. Stubovi nestadoše u tami i pojavljivaše se samo toliko da bi ostavili po koju čvorugu na glavama preživelih koji su nastavili da napreduju kroz prostoriju. Pred njima se stvori zid i na njemu teškim gvožđem okovana, solidna drvena vrata. Kako ih je nespretni čarobnjak dodirnuo, tako se na njima upališe slova.
– Pomoćne reči! – uzviknu on.
Pažljivo ih je osmotrio, gledajući sa svih strana plamteća slova koja su gorela na nekoliko centimetara od drveta.
– Mislim da je to Tuzijsko magično pismo, obično ga koriste za pomoćne reči upozorenja i raspleta pred nekom nerešivom zagonetkom. Iza ovih vrata se krije velika opasnost i – polako se okrete ka ostalima sa velikim osećajem za dramatičnost, pri tom se izbečivši široko otvorenih očiju – ogromno blago.
– Bolje bi bilo da je tako, sit sam ovog mesta – mrzovoljno odgovori na to Nurik.
– Da vidim šta piše...
Zukabad baci desetak čini za prevod i posle nekoliko neuspelih pokušaja i još dva protraćena života svojih sapatnika, pred njima se pojaviše stihovi:
Onaj koji je tu,
Onaj kojeg nema.
Onaj koji je poznat po zlu,
Onaj koji u ništavilu drema.
Ne diraj ga,
Ne prelazi prag,
Ne donosi mu životna blaga,
Ne nalazi mu trag.
Nesreću ti donosi
Blago što život odnosi.
– Ipak je blago iza – zadovoljno se nasmeši Nurik. – Otvaraj ta vrata već jednom!
Zukabad je narednih sati pokušavao da kombinuje sve čarolije koje je znao, ali se vrata nisu mogla nikako otvoriti. Iznuren i obeshrabren sede pored njih naslonivši se uza zid. Ostali su ga takođe sledili i ubrzo se cela desetkovana družina odmarala. Baklje su polako dogorevale i kako je svetlost slabila, tako su i njihova srca ubrzanije kucala. Nazad nisu mogli, a napred nisu znali šta ih čeka. Napetost i nezadovoljstvo su rasli. Najzad, Nurik, u očajanju i nemoći, planu na magičara.
– Otkako smo krenuli, ti samo brljaš, lupetaš reči koje ništa ne znače. Ljudi mi ginu. Bolje da sam smislim kako da otvorim ova vrata pre no što nas sve ne poubijaš.
On se uzmuva povremeno zagledajući u tamu, povremeno u ljude i u vrata. Najednom mu se ozari lice i neprijatno se osmehnu Zukabadu.
– Mislim da imam rešenje. Treba mi dobrovoljac. Ti! – reče i pokaza na Gladana, veštog džeparoša i varalicu poštenog lika, malko podebljeg, sredovečnog čoveka. Ovaj ustuknu i poče ga moliti za milost jer je znao da se od Nurika ništa lepo ne može očekivati, pogotovo ne u ovakvim situacijama. Kad je video da molbe ništa ne pomažu, zgrabi svoj dugi nož sa valovitom oštricom i nasrnu na njega. Ovaj se samo malo izvi i opali svom snagom Gladana iza uha. Čovek pade kao pokošen i smiri se na kamenom podu grobnice. Ubrzo su ga svezali za vrata. Svi se posakrivaše u mračne ćoškove i iza stubova.