Magija zapisa postanja ili Kako ponovo uspavati Bagrona
PROLOG
Zvuk zgaženog lišća poremetio je tišinu šumske noći, nagoveštavajući zlokobna dešavanja koja su davno predskazana. Niko vekovima nije dolazio u blizinu ukletog Bagronovog groba. Čak ni životinje nisu lovile u ovom kraju, nijedna ptica nije svijala generacijama svoja gnezda u blizini sablasnih zidova grobnice. Jedino je prastaro drveće i žilavo šiblje trpelo pritajenu zlobu ovog mesta, svojom životnom energijom pružajući otpor protežućoj teskobi smrtne tame.
Mala grupa ljudi oprezno se kretala kroz noć, jedva kontrolišući jezu; četa uplašenih. Pijanstvo se polako povlačilo pred strahom, ali gramzivost je bila ona kobna sila koja ih je terala napred, želja za neizmernim blagom i moći. Priče o draguljima, o moćnim mačevima sa magičnim sečivima, oklopima koji daju neizmernu snagu onima koji ih nose, o zlatnicima, bile su snaga koja je pokretala umorne mišiće koji su ih čitav dan nosili ka njihovoj sudbini.
Čovek na čelu kolone bio je Zukabad, neuspeli šegrt gilde čarobnjaka Zapisa postanja. Neuspeo zbog pohlepe, zbog želje da vlada magijom radi svog zadovoljenja. Ali magija je deo Moći postanja, deo prirode koja nas okružuje, a priroda nije tu radi jednog bića. Njegovi učitelji, čarobnjaci Ajfal i Droma, s vremenom su uočili njegovu moći gladnu i pohlepnu ličnost. Posle niza neobjašnjenih sitnih krađa, njihov mladi učenik je uhvaćen u pokušaju da ukrade Veliki Zapis, vrhovnu magiju koja je toliko opasna u rukama zla da bi mogla da raščini ceo poznati svet i uništi sav život na njemu. I tako se desilo da je Zukabad izbačen iz gilde, sa znanjem samo niže liste čarolija, znanjem koje je bilo nedovoljno da upravlja apstraktnim procesima Moći, ali dovoljnim da dostigne status veštog lopova u sumnjivim slojevima Gamorskog društva. Niz godina proveo je u lutanju zemljom dok nije čuo za legendu o Bagronu, prognanom bogu, njegovom neizmernom bogatstvu i moći o kojoj nijedan smrtnik nije mogao ni sanjati. „Što da ne”, pomisli on, „posle ove noći biću dovoljno bogat i moćan da se nasmejem onoj gomili uobraženih čarobnjaka. Vladaću silama većim čak i od njihove.” Gramzivost koja ubija razum.
Ostali ljudi u grupi bili su obični lopovi, secikese pokupljene po ćoškovima bazara poslednjeg pijačnog dana u godini. Nurik im je bio vođa, pohlepna ljudeskara koja je svojom snagom zadobila vođstvo u grupi. On je slušao Zukabada, ostali su slušali njega.
* * *
Iz tame izroniše zidovi grobnice. Grupa ljudi se podeli oko njih, tražeći ulaz. Uzalud, nikakvog otvora u zidu nije bilo. Svaki kamen su opipali, svaku pukotinu u visokom zidu su pročačkali tražeći neki skriveni mehanizam koji bi im otvorio grobnicu, ali ničega nije bilo. Najzad, Zukabad odluči da upotrebi magiju za otvaranje svih skrivenih brava. Polako zakorači unazad, podiže ruke (čisto radi utiska na ostale) i progovori:
– Akrra Opra Khazad!
Prvo se ništa ne desi, a onda u jednom ćošku zida poče isijavati okrugli oblik vrata, ulaz u unutrašnjost bedema. Svi pritrčaše vratima, ali tamo je i dalje stajao čvrst kamen, ona su i dalje bila zatvorena.
– Opra Zalla! – naredna je čarolija bačena na kamen, ali ništa se ne desi.
– Opra Khuda! – Ništa.
Narednih sati Zukabad je bezuspešno pokušavao da otvori svetlucavi kamen vrata, sve dok se mladi mesec nije visoko popeo na nebo i krenuo da tone prema obzorju. Najzad, umoran i razočaran sede na zemlju spreman da odustane.
– Neke su veće moći od onih koje ja posedujem ovde na delu – reče umorno Nuriku. Ovaj besno skoči zgrabivši najbližeg čoveka i zavitla ga ka vratima. Nesrećnik nestade pred njihovim očima, ostavljajući za sobom koncentrične krugove u zidu, kao kad kamen padne u vodu. Svi su zaprepašteno gledali u zid, kad iz njega izroni čovekova glava.