Magija zapisa postanja 7
Na te reči pored stola se stvorio krčmar, nizak, debeo čovek, rumenih obraza i oštrog pogleda sakrivenog iza osmeha koji je trebao ličiti na srdačnost. Do tog momenta ga nisu ni primetili, stvorio se kao duh iz čarobne boce, tu i samo zbog njih (normalno, u to vreme nikog drugog nije ni bilo, ali je Kiniku ipak kroz glavu promakla misao o tome da li ovakvi ljudi ikad spavaju). Ubrzo, pred njima se našla poveća gomila hrane i, uz vino, oni smerno navališe na doručak. Laram i Kinik su znatiželjno posmatrali Haima kako jede. Doručkovao je u skladu sa svojom naravi, brzo i željno, kao da mu je to poslednji obrok. On primeti da ga gledaju i reče – Treba se dobro najesti. Nikada ne znaš kada ćeš sledeći put jesti. To je Prvo Putno Pravilo. Dobro jesti. Da. Mmmm...
Laram u sebi primeti da je nekim ljudima potrebno vrlo malo da bi bili srećni. Par pravila, nešto hrane i nešto slobode. On sam nije bio takav. Od malena je želeo da bude nešto više i značajnije. To ga je i dovelo u Bratstvo Magijskog pomilovanja, red klerika prirode, ljudi posvećenih proučavanju prirodnih tokova životne sile. Izučavanjem njihove doktrine, približio se izvorima moći kojima se nije mogao ni nadati da postoje, a sve u cilju pomaganja bolesnicima, slabim i izgubljenim dušama na ovom i onom svetu.
Jutarnja magla je nestajala pred suncem koje se još, kao uspavano, povlačilo po liniji horizonta i najavljivalo jedan topao, proletnji dan. Njih trojica izađoše na ulicu po kojoj su se užurbano kretali ranoranioci – ulični prodavci, sluge u potrazi za svežim namirnicama za svoje gazde, gradski panduri, sveštenice i sveštenici, domaćice i po neko dete, svi žurni da pozavršavaju svoje poslove pre podnevne žege. Šarena reka ljudi, kao čudom stvorena, kretala se do nedavno praznim ulicama. Snaga života koja nije bila svesna magijske snage koja je plamsala nad njom. „Gomila ljudi zamućenih čula, pritisnuti svakodnevnicom, nevini u svom neznanju i nesvesni viših prirodnih i magijskih sukoba. A ako negativna strana samo u jednom trenutku prevagne, mogu biti zbrisani i oni i njihovi problemi”, pomisli Kinik. „Ali, i to je život. Njihov zadatak je da preživljavaju i održe ljudsku vrstu, a naš da im to omogućimo.”
Tri putnika ubrzo prođoše kroz grad i izađoše na istočni put, u potrazi za prvom relikvijom, Žezlom ravnoteže sila.*