Magija postanja 6 - POČETAK POTRAGE
Deo o Velikom savetu ću preskočiti. Verovatno vas ni ne zanima. U stvari, ne znam ni da li vam se sviđa ovo što pišem... ali nastaviću priču, pa šta bude. I zato evo:
POČETAK POTRAGE
U ranu zoru, petog dana od zlokobnih događaja u Vrtu kamenja, iz Bestežinske planine su izašla dva putnika u potragu za simbolima moći. I dok se dimenzionalna kapija* za njima zatvarala, Kinik se strese od jutarnje hladnoće i bolje umota u svoj debeli putni ogrtač. Pored njega je hodao klerik Lamar, bos i lako obučen u svetlo sivu tuniku, kao da na njega hladnoća ne utiče.
– Tebi nije hladno?
– Ne. Naša magija crpe snagu iz prirode i putem zemlje po kojoj hodamo mi smo u kontaktu sa njom. Mi smo sa svojom magijskom okolinom u savezu i ona nas čuva od hladnoće ili toplote. Naravno, od prirodnih pojava – od ostalih se čuvamo ličnom veštinom.
Nastaviše put i dok se jutarnja izmaglica polako podizala sa uspavane zemlje oni stigoše u Zar. Po planu, u gostionici „Zlatni pfuf” ih je čekao Harim, čovek koji je za sebe tvrdio da zna napamet svako mesto u Gamori i poneka u okolnim državama. On ih je trebao voditi do njihovog prvog cilja, zaboravljenog grada Grosa, u čijim je tamnicama nekada davno, pre proterivanja u nultu ravan, bio zatočen Bagron.
Gusta jutarnja magla pokrivala je uspavani grad. Koračali su pustom glavnom ulicom povremeno zastajkujući pred zanimljivim kipovima koji su bili poređani pored puta. Kinik, besan što je udario malim prstom u podnožje jednog od njih, izgovori u sebi magiju oštrine vida i pred njegovim očima nestade magle, no skoro istodobno ga obuze neki neodređen osećaj bliske opasnosti. On pažljivo pogleda oko sebe i primeti da su neke kuće primetno zamućene i da isijavaju nekom zelenkastom svetlošću.
– Pogledaj ovu kuću. Da li ti je nešto čudno u vezi nje? – upita klerika.
Ovaj je pažljivo pogleda. Prišao je zidu i opipao ga, malo se udaljio od kuće da je sagleda u celini, ponovo se približio zidu i onjušio ga.
– Stara je i trošna, verovatno je sva drvenarija razjedena termitima. Vidi se da tu živi neko ko baš ne brine puno o njoj – ili voli termite. Po stilu, rekao bih da je iz perioda Zu, ukrasi su nabacani po najneverovatnijim delovima zida što je tipično za taj, najgori period umetnosti u gamorskoj istoriji.
Na to Kinik zakoluta očima i nervozno prekrsti ruke uz bučno izduvavanje vazduha iz usta.
– Ali je i obavijena gustim negativnim zračenjem, što je na neki način polako odvaja od današnjeg dana. Mislim da je neki magijski nabačaj na ovoj kući. – nastavi klerik.
– Da, a i nije jedina. – začuđeno doda čarobnjak.
Klerik načini nekoliko pokreta rukom izgovarajući čin Mo-zarr-akh i pred njegovim očima se pojavi neobičan prizor. Iznad dosta kuća u njihovom vidokrugu, a sudeći po onome što su videli i iz ostalih delova grada, blistali su neki zlokobni zelenkasti zraci koji su se skupljali u jedan visoko na nebu i tako, zajedno, savijali u luk odlazeći negde na zapad.
– Izgleda da Bagron više ne miruje. Moramo požuriti.
Oni se zaputiše ka krčmi u centru grada koji im više nije izgledao uspavano. Osećali su neku pritajenu svesnost njihovog prisustva. To „nešto” je znalo da su oni tu, ali za sada nije ništa preduzimalo. Bagron još nije osvojio svoju životnu snagu. Kinik je u sebi preslušavao reči vrhovnog čarobnjaka Flamfira:
„Uništitelj kosmičke ravnoteže i najveći neprijatelj svekolikog života se probudio. Verovatno je u njegovu tamnicu stigao neki gramzivi nesrećnik, samo ne znam kako je prošao sve magijske zamke koju je postavilo Vrhovno ratno-magijsko veće. Mora da je to neki moćni i pametni ratnik sa neverovatnom dozom sreće. Avaj po nas. Ako se Bagron domogao jedne takve duše trebaće mu oko dva meseca da dostigne punu životnu energiju kojom bi savladao dimenzionalnu barijeru svoga dijamantskog zatvora. A tada mu treba svega nekoliko dana da sakupi svoje voljne sledbenike i savlada ostale koji bi mu se možda suprotstavili, zavlada njihovim voljama i krene u osvajanje. Dakle imamo pred sobom vrlo malo vremena da nađemo četiri magična predmeta koji su nam potrebni da prizovemo Velikog Ujedinitelja i da tako porazimo Posuvratnika*. Peti, Zapis postanja, se na svu sreću nalazi kod nas.”
„Dva meseca. Prilično kratko vreme za jedan tako krupan događaj kao što je spasavanje svekolikog života” pomisli čarobnjak i lako preskoči crnu mačku koja mu se stuštila između nogu vijajući nešto što je samo ona videla. „Četiri magična predmeta” poče u sebi nabrajati. „Žezlo ravnoteže sila, Ujediniteljevo glavno oruđe sa kojim je uspostavio red u svetu nakon poslednje bitke sa Bagronom. Štit moći koji štiti od magijskih nabačaja i otvara ostalih sedam magijskih dimenzija. Mač zacelitelj, oružje za vraćanje životne sile.” Poslednji predmet koji je Vrhovni čarobnjak nabrojao, najteži za nalaženje, bila je magična kutija nepoznatog oblika i izgleda, nepoznate sadržine kao i nepoznatog magičnog delovanja. Čarobnjak sumnjičavo odmhnu glavom. „Dva meseca...”
Iz misli ga prenu iznenadni udarac čelom o ogromnu tablu koja je visila okačena o krupnu štanglu iznad ulaza u krčmu. Na njoj je pisalo „Zlatni pfuf”. Kinik besno opsova u sebi trljajući bolno čelo. „Sada mi je jasno zašto se tako zove” pomisli u sebi. Njih dvojica uđoše unutra.
– Pogledaj! – šapnu klerik i pokaza na malu priliku koja je sedela za stolom u najmračnijem uglu ionako mračne prostorije. Ustvari, čovečuljak je bio glavom oslonjen o sto, kao da spava, a iz leđa mu je virio ogroman kuhinjski nož. – Neće biti dobro ako je to Harim. – reče Laram i približi se stolu. Čovečuljak se promeškolji, otvori oči, zevnu i pogleda ih sneno.
– Veštci, a? – reče i zagleda se u njih. Primetivši njihove začuđene poglede, nastavi – Ne obraćajte pažnju na moju malu dosetku, – pokaza na nož u leđima – tako se najbezbednije spava u krčmama. Niko vas ne dira... Pa, ja sam Harim, najbolji vodič u ovom delu sveta. A i šire. Nema tog mesta gde vas ne mogu odvesti, nema mesta koje ne mogu pronaći, nema. Da. Veliki lutalica. To sam ja.
Dok je skidao prsluk sa pričvršćenim nožem (deo oštrice i balčak, sa malo skorenjene krvi oko „uboda”, da bude uverljivije) pričao je brzo i nepovezano, sve vreme se hvaleći i povremeno poskakujući oko stola. Videlo se da ga ne drži mesto. Bio je veoma nizak, skoro kao patuljak, samo ne toliko jak, širok i temeljan, već graciozan u svom nestrpljenju. Obučen u sivo putno odelo sa čvrstim, prašnjavim čizmama iste boje izgledao je pomalo neuhvatljivo za površni pogled, jer se brzim pokretima stapao sa sivilom jutra u polumračnoj prostoriji krčme.
– Ja pričam i pričam, a bolje je da nešto prezalogajimo pa da krenemo.* Na Bestežinsku planinu se moglo doči jedino preko dimenzionalne kapije koja se otvarala čarolijom Korath na'rr atha, sa posebnim naglaskom na r, i dospevalo se na obalu jezera Korath (iznad kojega je lebdela planina) gde je počinjao put ka obližnjem gradu Zaru. Tu su se okupljali radoznalaci iz cele Gamore (a i šire) baš zbog lepote tog poznatog čarobnjačkog uporišta.
* Jedan od naziva za Bagrona.