Magija zapisa postanja 11
Počinju nevolje
Kao i obično, sve negativne stvari počinju u sumrak, kada se, posle napornog dana običan, pošten čovek pokuša malo opustiti uz kriglu – dve (tri, četiri...) piva u krčmi na putu do njegovog toplog doma. Tako je bilo i sa Džabalalom, zarskim okružnim pisarom. Dan, pun prašine i mastila koje mu se uvuklo u kožu prstiju a preko njih i u kožu oko nosa (tako da su ga zvali Plavonosi), trebao je da se završi utopljen u najukusnijem pivu u ovom okrugu Gamore. Veče se polako spuštalo na stazu pred njim i on požuri do vrata „Besnog lava”* već se naslađujući pićem koje će popiti.
„Šta je to?” pomisli pisar, ugledavši vrata krčme okupana nekakvom mutnom zelenom svetlošču. „Verovatno nekakva nova čarolija za isterivanje komaraca.” Ušavši unutra pogleda samouvereno oko sebe tražeći slobodno mesto. Isprva nije primetio ništa neobično u prizoru pred sobom; poznata lica okupana zelenom svetlošću, krčmar koji stoji među gostima, lokalna lepotica koja se grebe za krčag piva od pijanog kmeta, neobično dugo drži otvorena usta i ništa ne progovara pijancu na uvo... „Čekaj, krčmar stoji. Što se ne pomeri? A ona? Zašto toliko zeva? Što se niko ne pokreće? Zašto svi ćute?”
I pitanja bi išla možda u nedogled da ih nije prekinuo udar zelene svetlosti koji pogodi Džabalala posred čela i pridruži ga ostalim nesrećnicima u krčmi. On se zaustavi u pola koraka i tako upotpuni scenu užasa. Kao da su samo sirotog pisara čekali, u krčmi poče komešanje. Grčeviti pokreti ljudi ličili su prvo na uvežbavanje bolesnika koji je dugo ležao nepokretan i njegove prve korake posle ustajanja iz kreveta, ali ubrzo zelena svetlost se zgusnula iznad glava i kao po komandi, za svega nekoliko sekundi, ona nestade uvukavši se kroz njihova usta. Mutavi svirač violine koji je do nedavno svirao vesele zarske polke, poče da razvlači gudalo instrumenta u nekom ludom, stranom ritmu i još luđoj harmoniji. Ostali su ga uspešno pratili pokretima lomeći se u struku, vitlajući rukama i nogama, talasajući ramenima, skaćući po podu, vrteći se oko sebe na temenu i kolenima.
Odjednom, sve stade. Svi su se ukipili u pozi u kojoj su se zatekli tog momenta. I negde visoko iznad njih začu se neljudski, polurežući, dubok glas:
– Fanki, čoveče... ha, ha, ha!* Krčma se u stvari zvala „Pijani lav” jer je lav držao kriglu a oko usta mu je lukavi umetnik nacrtao penu od piva, ali nekako od prvog ulaska u nju, po ponašanju gazde i zavodljivih konobarica od 120 kg čistih mišića, koje su pijane i neugodne goste preko glave izbacivale na ulicu, čovek bi sticao utisak da joj, u stvari, više pristaje pridev Besni.