Magija postanja 8
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4
BAGRON
Okupana toplotom podnevnog sunca, kroz krošnje drveća koje je zaklanjalo Bagronov zatvor, letela je ogromna zelena muva. Kao i sve muve ovoga sveta, privučena mirisom raspadanja i krvi, koristeći svoje muvlje umeće, ona pronađe put kroz zid i uleti u mrak grobnice. Letela je jedno vreme kroz pomrčinu i usput ispitavši dve lokve krvi koje su obećavale, muva se obre u prostoriji sa dijamantom. Poučena mnogobrojnim prilikama kada je morala da beži spasavajući svoj život i bogati genetski potencijal, ona odluči da se smesti na zid prostorije i prouči situaciju u sobi. Nešto joj je tu bilo sumnjivo. U svom bogatom trodnevnom životu nikada nije videla tako čudan i veličanstven prizor.
U vazduhu je lebdelo, obasjano bledo-zelenom svetlošću, nekoliko ljudskih prilika oko ogromnog, blistavog dijamanta. Polako su rotirali oko njega i u nekakvom ludom, polaganom ritmu pokretali ruke i noge te vrteli sporo glavama od jednog ramena ka drugom. Ceo prizor je ličio na nekakvu čudnu lutkarsku predstavu, ali pošto ova muva nikada nije letela u pozorištu*, prizor joj je ostao neprepoznatljiv i tajanstveno interesantan. Ipak, jednom je čoveku glava bila mirna. Bio je to Zukabad. Da je muva mogla da uđe u njegov um, saznala bi da se iza kamenog izraza njegovog lica dešavao bestelesni boj i da je u tom boju onaj koji gubi bio baš on. Zukabad, bolno ranjiv, je hodao nepoznatim hodnicima svoje podsvesti. Svakim skretanjem u novi hodnik, baš tu, odmah iza ćoška, čekao ga je novi strah i potisnuti prizor iz detinjstva: udarci i zlostavljanje njegovog pijanog oca, zlonamerni pogledi i proklinjanja njegove polulude majke, seoske vračare. Sa svih strana ga je sustizao neljudski smeh nalik na režanje, zloban kao poziv u smrt. „Predaj se... ha, haa... trebaš mi... hrrr... treba mi tvoj strah, tvoje obožavanje... Daj mi da uđem u tvoju svest! Predaj see... ha, ha, hrrr...” pozivao ga je Bagron. „Otvori se! Pusti me da kroz tebe izađem iz mog zatvora. Zajedno ćemo vladati. Ti – moje telo, ja tvoj um... Pusti da vladam tvojim mizernim životom!” I tako stalno, posle svakog strašnog prizora koji je slabio Zukabadovu volju sledilo je novo Bagronovo nagovaranje i izrugivanje. Iako je propali magičar bio svestan svoje sudbine, polako je popuštao pritisnut Bagronovom moći.
Kao što se u životu često dešava**, u pomoć mu pristiže čista slučajnost. Muva, ohrabrena jedinim mestom koje se u celoj situaciji nije mrdalo, sleti Zukabadu na nos. Istog časa je obuze Bagronova svest. Zatočeni moćnik se toliko obradovao novonastaloj mogućnosti kretanja delića njegove pažnje kroz realan svet da je na izvesno vreme ostavio nesretnog čoveka da na miru prouči sve užase svog budućeg života.
Dok se muva u spiralnom letu vinula ka izlazu iz tamnice, nesrećni Zukabad ispusti prodoran krik užasa, razapet u zelenkastoj vatri sopstvenog uništenja, u jezivom plesu poluživih zombija, okupan Bagronovim zlokobnim smehom.
* Ovo je ukazivalo na to da se kvalitet pozorišnih predstava u Gamori popravio, te gledaoci više nisu tako često bacali trulo voće i povrće na glumce.
** A mi to još češće zaboravljamo...
Magija zapisa postanja 9
Tanara
– Mislim da ćemo se ulogoriti ovde. Da, tu. Tu je dobro mesto. Usred šume, ispod brda, u zaklonu ovog gustog šipražja. Zaklon. Uvek treba naći dobar zaklon. Od kiše, vetra, sunca, a bogami i snega. Osmo Putno Pravilo – dobar zaklon.
Kinik u sebi nabroja dvadeset osam do sada naučenih putnih pravila, ponovljenih po ko zna koliko puta. Nije smeo ni da pomisli na ostatak koji je Harim dobronamerno sakupio u svom priručniku kratko nazvanom „Spisak neophodnih znanja i pravila za bezbedan put kroz našu divnu i obožavanu zemlju Gamoru – priručnik za putnike”. Harim im je sa žaljenjem objasnio da knjigu zbog težine nije mogao da ponese i zato se svojski trudio da im neposredno prenese njen sadržaj.
– Pošto se spušta noć, primenićemo Jedanaesto PP*. Upaliti vatru. – I odmah, veselo gunđajući sebi u bradu, on se da u potragu za granjem pogodnim za logorsku vatru. Laram i Kinik počeše pripremati mesto gde će prenoćiti i u tom poslu ih prekide Harimov užasnuti krik.
Kad su stigli do mesta gde je ukočeno stajao Harim, imali su šta da vide. Neka siva mačkolika zver zlokobno je gledala u prestravljenog čovečuljka i pokazivala mu svoje divne bele očnjake, sposobne da (u šta Kinik nije ni najmanje sumnjao) rastrgnu i pregrizu sve što vam padne na pamet. Laram se polako približi zveri i poče smirenim glasom izgovarati reči umirenja divljih životinja (što je veoma ličilo na predenje kod mačke).
– Ne moraš na meni koristiti Nu-ća. Tu veštinu su tvoji prethodnici naučili od mog naroda. I još mnoge druge. – reče stvorenje i polako se uspravi na zadnje šape koje se pretvoriše u vitke ženske noge. I ostatak tela je pratio tu metamorfozu i pred njima je ubrzo stajala mlada žena prekrivena gustim sivim krznom, koja ih je samouvereno gledala. – Ja sam Tanara, predvodnica pastirica zveri. Šta tražite u mojoj šumi?
– Pozdrav praučiteljice reda zaceljivača. – reče ceremonijalno Laram. – Neka tvoj narod nikada ne zaluta u gladi. Tražimo prolaz kroz vašu zemlju. U velikoj smo žurbi, jer, Bagron se probudio i njegova se zloba polako širi svetom. Ništa je ne može zaustaviti. Magija, koju je skupljao stotinama godina od kako je zatočen u dijamantu, je veoma jaka i on je nekako našao procep u materiji prostor-vremena svoga zatvora. Sada ga polako širi ne bi li izašao i opet zavladao svetom. Sami ga ne možemo pobediti. U potrazi smo za predmetima moći i savezima koji će nam pomoći.
– Grrrizzma beži?! – besno zareža Tanara i za trenutak izgubi kontrolu nad svojim čovečjim obličjem dozvolivši da joj se umesto šaka na kratko pojave kao nož oštre kandže. – To je loša, loša vest. Treba brzo misliti i brzo raditi. – Na kratko se zamisli a zatim, digavši glavu u vis, snažno zazviždi. Ubrzo se iz obližnjih krošnji pojavi mali šumski soko i sleti pravo na Tanarinu ruku. Iz njenih usta se slije bujica kliktaja i zvižduka i nakon kraćeg vremena soko se vinu u nebo da odnese vesti u Matrijarhat.
– Krenite za mnom, noćas ćete spavati u mom zaklonu. Ujutru ćete mi podrobno ispričati vesti o Grrrizzmi.
Oni pokupiše svoje stvari i ubrzo su se kretali po, samo Tanari znanim, stazama koje su prodirale duboko u šumu. Iako je već pao mrak, ona ih je sigurno vodila tako da se činilo da im se i samo drveće sklanja sa puta. Posle izvesnog vremena stigoše do male uvale ispunjene drvećem. Tu ih dočeka nekoliko žena-mačaka, raznolikog krzna. One im se tiho pridružiše i tako svi zajedno uđoše u uvalu. Jedna od njih kratko zareži i oko njih se odjednom sjati gust roj svitaca koji su tako zajedno činili neku vrstu noćnog osvetljenja dovoljno jakog da im osvetli put do ulaza u obližnju nisku pećinu. Tanara se okrenu prema njima i svečanim glasom im reče:
– Dobrodošli u srce Matrijarhata. Dugo je vremena prošlo od kada je čovečja noga hodala po ovom podu. Na ovom mestu sam ja, Tanara od Zemljine moći, dobila svoje obličje od Ujedinitelja sila, najboljeg Tvorčevog sluge i primila zadatak da štitim biljke i zverinje od tame i uništenja. Tu sam, mojoj ljubavi Polamiju, predala tajnu Nu-ća i uvela ga u ritual Zemljine moći postavivši time temelj tvog bratstva, Larame*. Ostanite u sigurnom. Večeras se odmorite od puta, a sutra ćemo imati Leglo. Tamo ćete mi ispričati sve novosti o Velikom neprijatelju i odlučićemo šta ćemo dalje.
Kinik se osvrne oko sebe. Nalazili su se u onižoj prostoriji glatkih zidova, bez stalaktita i stalagmita, što je značilo da je ovo mesto već milionima godina bilo suvo i idealno za zaklon. U sredini je bila gomila skoro usijanog kamenja koja je širila prijatnu toplinu oko sebe, a okruživao ju je krug od sveže nabrane trave, mirisne i meke.
Harim zadovoljno protrlja ruke, skide ranac sa leđa i ostavivši ga pored zida, sede ispred toplog kamenja i reče – Idealan zaklon, kakav samo poželeti možemo... e, da sam pre nekog vremena imao takav, za vreme velikih kiša, jedan mali takav, za poneti... ili barem kamen, jedan mali, malecki, za svaki slu...
– Dosta Harime, dozvoli nam da se odmorimo. Sutra nas čeka naporan dan. – reče pomalo iznervirano Kinik, smestivši se i on pored hrpe toplih oblutaka. Ubrzo ih sustiže san.
* Putno Pravilo.
* Što znači da je Tanara veoma stara. Pripadnice njenog naroda imaju sposobnost preobražaja u mačji rod, a pošto mačke, ma koje vrste bile, imaju devet života, to se i vidi u vremenu koje provode na ovom svetu.
Magija zapisa postanja 10
* * *
Jutro je svanulo, prohladno i vlažno. Kinik se lenjo proteže u svojoj travnatoj posteljini sneno pogledavši svoje saputnike. Pored njega je sedeo Laram, nasmešenih očiju gledajući prema Harimu. Primetivši da ga čarobnjak gleda, on klimne glavom prema njihovom vodiču. Čovečuljak je ležao postrance rukom zagrlivši toplo krzno ovećeg medveda koje je imalo samo tu manu da je pripadalo živom medveđem stvoru. No to životinji nije smetalo jer je i ona mirno spavala pored vodiča, a izgleda da joj nije smetalo ni njegovo hrkanje koje je bilo toliko glasno da je stvarno ličilo na neku vrstu ljudsko-medveđeg esperanta.
Harim se srećno promeškolji i polako otvori oči. Niko ne bi pomislio da je tako mali čovek sposoban za zavidni salto unazad iz mesta (koji je usledio odmah posle spoznaje koga grli) i krik koji je sledio krv u medveđim žilama. Skoro istovremeno se životinja uspravi na zadnje šape i pusti svoj medveđi pandan Harimovom kriku, mada se u medinom osetilo malo više straha. Stvori se napeta tišina koja je odisala medveđim mislima o tome da li da se naljuti i napadne ili da se prepusti svojim prainstiktima i pobegne. Ipak, možda su ga oči varale u jutarnjem polumraku, jer, izvor tako moćnog uzvika nije mogao biti u onoj maloj senci pokraj najdaljeg zida.
Tanara svojim dolaskom prekinu neugodnu tišinu i obrati se medvedu:
– Aaaah... aaaa... aaaahhha**.
Medved se spusti na sve četiri, onjuši čovečuljka i smireno izađe u jutanju izmaglicu.
Harim se počeša nervozno po glavi i reče – Ovo ću morati upisati u svoj priručnik pod uvodnim pravilima: nikad ne spavaj sa medvedom, ma koliko on topao bio. Kad sada nisam umro, neću nikada... Hvala Tvorcu na nebesima, mom ocu čobanu zvanom Brzi, i Tanari, ovoj ovde, večito joj krzno mekano i mlado bilo.
Žena-mačka ih odvede na proplanak pred pećinom gde su bili obasuti šumskim plodovima tako ukusnim da su dugo još pamtili slatke zalogaje koje su pojeli tog jutra. Blaga izmaglica koja ih je okruživala, izgledala je kao providna zavesa na zracima ranog sunca, oivičena mrežicama mnoštva marljivih paukova i svaka kap rose činila je da ta „zavesa” bude kao posuta draguljima. Činilo im se da, iako budni, još sanjaju.
„Ovo jutro će ostati zaključano u mom umu i svaki put kada mi bude loše zaroniću u njega da se osnažim i nađem razlog da nastavim” – pomisli Kinik gledajući Tanaru okupanu draguljima rose, šumsku boginju u svom punom sjaju.
Počele su da im se pridružuju jedna za drugom i ostale žene-mačke, stvarajući oko njih mozaik od šarenog krzna. Sedeći u sredini komešajućeg kruga, osećali su iz njih čisto žensku strast, stvaralačku moć pomešanu sa životinjskom spretnošću preživljavanja. Osećali su da su sve one mislima povezane u jedan divni, brižni i zaštitnički um. Naglo, komešanje stade i posle nekoliko trenutaka talas transformacije prostruji oko njih i, gle, na mestu šumskih zveri sedele su predivne devojke, tela prekrivenog kratkim krznom. Na proplanku zavlada tišina.
– Sestre, Grizzzma je budan i zlom pokušava da prokopa put kroz dijamantski zid svoga kaveza. Koliko će to da traje, ne znam. Vremena je malo, a toliko toga moramo da učinimo. Neka počne ovo savetovanje i neka svi otvore svoja srca i podele sa ostalime svoje nemire. Zajedno ćemo ih rešiti. Neka reč uzmu nešumnici, jer nam najlošije vesti oni donose.
Tim rečima ona prepusti pažnju svojih sestara Kiniku i Laramu. Pričali su o misterioznim događajima u Manastiru, o Velikom savetu a posebno su opisali svoju bojazan u vezi sa pojavom koju su zapazili u Zaru. Na to su ustale još neke sestre i izvestile Leglo o tajanstvenom ponašanju nekih divljih zveri u samoj šumi. Tanara je sve to vrlo pažljivo slušala i, nakon što su svi koji su imali šta da kažu završili, ona ustade i reče:
– Jasno je šta nas sada čeka. Moramo biti brze i efikasne da bi prebrodile ovu krizu. Neprijatelj nas već slabi iznutra. Pripremite životinjski svet na strah, glad i skrivanje. Razlistajte Ogra grmlje[1] oko šume, barem sa zemlje da je zaštitimo. Pozovite kraljevske orlove, neka čuvaju nebo nad šumom. Prikupite rezerve hrane, sakupite svoje isceliteljske moći, čuvajte svoju energiju za dane očaja. A ja... ja ću poneti deo tereta ove družine zato što se niko sam ne može suprotstaviti Dušogrizu. Njegova je zlobna moć čak i ovako oslabljena, dovoljna da usamljenu dušu zavede strahom i lažnim obećanjima. Karna, ponesi moj teret Prve među jednakima i ne čekaj moj povratak. Naredni dani pomućuju budućnost i sve je neizvesno. Došlo je vreme velikih odluka.
Tanara još jednom pređe pogledom po okupljenim sestrama i pomisli „Malo nas je... malo za ovoliko breme života”.
Leglo je trajalo još jedno vreme. Jezgrovita uputstva Prve među jednakima letela su od jedne sestre do druge, a njihovi kratki odgovori i klimanja glavom u potpunom razumevanju oduševile su Kinika koji je shvatio svu njihovu efikasnost. To verovatno ne bi bilo postignuto u nekom sličnom muškom bratstvu, jer bi bilo pomućeno rivalstvom, razmetljivom hrabrošću i samodokazivanjem. Shvatio je da su sve njihove buduće akcije bile vezane za odbranu ove divne zelene oaze, a ne za uništavanje budućih neprijatelja. Plan je bio jednostavan – zatvoriti sve pristupe svojoj teritoriji i održavati takvo stanje sve dok njihova grupa ne postigne svoj cilj. Sve su one bile ubeđene u njihov i Tanarin uspeh. Takvoj vojsci se niko nije mogao suprotstaviti.
Sam Kinik je bio zadivljen Tanarom. Posmatrao je njen privlačan profil, divio se njenoj unutrašnjoj snazi i, mada je znao za divlju stranu Tanarine ličnosti i pojave, privlačila ga je ženstvenost kojom je zračila. Osetio je da polako ali neizbežno pada u vrtlog osećanja koja nije sebi mogao objasniti.
Kada je podelila i zadnje zaduženje, Tanara se okrenu prema njima i reče:
– Odmora je bilo dosta. Došlo je vreme da se pripremimo za naš put. Trebaće nam izvesno vreme da nađemo Gros. Čim prikupimo sve što nam je potrebno, polazimo.
Sunce je visoko odskočilo i senke drveća su se izdužile pokrivajući nemirnim šarama šumski put kojim je pošla družina upotpunjena novim članom. Ostavljali su za sobom šumu koju su Tanarine sestre užurbano pripremale za teška vremena. Tišina i iščekivanje su se polako širili oko njih.
** Smiri se moćni brate, ovaj demon je moj prijatelj.
[1] Ogra grmlje je posebno magijsko grmlje koje se koristi za zaštitu velikih površina od napada sa zemlje. Podiže se uz pomoć magije postanja prizivanjem moći biljnog stvaranja. Iako često smrtonosno za uporne napadače (iz svojih grana izbacuje trnje koje kada dospe u kožu napadača ispušta otrovni sok stvarajući tako vrlo bolne rane, a velika količina otrova može da izazove i smrt) ovo grmlje daje prelepe i mirisne cvetove. Zato za one koji su umrli u napadu na Ogra grmlje kažu da ih je odnela „Mirisna cvetna kraljica”.