Magija zapisa postanja 10
* * *
Jutro je svanulo, prohladno i vlažno. Kinik se lenjo proteže u svojoj travnatoj posteljini sneno pogledavši svoje saputnike. Pored njega je sedeo Laram, nasmešenih očiju gledajući prema Harimu. Primetivši da ga čarobnjak gleda, on klimne glavom prema njihovom vodiču. Čovečuljak je ležao postrance rukom zagrlivši toplo krzno ovećeg medveda koje je imalo samo tu manu da je pripadalo živom medveđem stvoru. No to životinji nije smetalo jer je i ona mirno spavala pored vodiča, a izgleda da joj nije smetalo ni njegovo hrkanje koje je bilo toliko glasno da je stvarno ličilo na neku vrstu ljudsko-medveđeg esperanta.
Harim se srećno promeškolji i polako otvori oči. Niko ne bi pomislio da je tako mali čovek sposoban za zavidni salto unazad iz mesta (koji je usledio odmah posle spoznaje koga grli) i krik koji je sledio krv u medveđim žilama. Skoro istovremeno se životinja uspravi na zadnje šape i pusti svoj medveđi pandan Harimovom kriku, mada se u medinom osetilo malo više straha. Stvori se napeta tišina koja je odisala medveđim mislima o tome da li da se naljuti i napadne ili da se prepusti svojim prainstiktima i pobegne. Ipak, možda su ga oči varale u jutarnjem polumraku, jer, izvor tako moćnog uzvika nije mogao biti u onoj maloj senci pokraj najdaljeg zida.
Tanara svojim dolaskom prekinu neugodnu tišinu i obrati se medvedu:
– Aaaah... aaaa... aaaahhha**.
Medved se spusti na sve četiri, onjuši čovečuljka i smireno izađe u jutanju izmaglicu.
Harim se počeša nervozno po glavi i reče – Ovo ću morati upisati u svoj priručnik pod uvodnim pravilima: nikad ne spavaj sa medvedom, ma koliko on topao bio. Kad sada nisam umro, neću nikada... Hvala Tvorcu na nebesima, mom ocu čobanu zvanom Brzi, i Tanari, ovoj ovde, večito joj krzno mekano i mlado bilo.
Žena-mačka ih odvede na proplanak pred pećinom gde su bili obasuti šumskim plodovima tako ukusnim da su dugo još pamtili slatke zalogaje koje su pojeli tog jutra. Blaga izmaglica koja ih je okruživala, izgledala je kao providna zavesa na zracima ranog sunca, oivičena mrežicama mnoštva marljivih paukova i svaka kap rose činila je da ta „zavesa” bude kao posuta draguljima. Činilo im se da, iako budni, još sanjaju.
„Ovo jutro će ostati zaključano u mom umu i svaki put kada mi bude loše zaroniću u njega da se osnažim i nađem razlog da nastavim” – pomisli Kinik gledajući Tanaru okupanu draguljima rose, šumsku boginju u svom punom sjaju.
Počele su da im se pridružuju jedna za drugom i ostale žene-mačke, stvarajući oko njih mozaik od šarenog krzna. Sedeći u sredini komešajućeg kruga, osećali su iz njih čisto žensku strast, stvaralačku moć pomešanu sa životinjskom spretnošću preživljavanja. Osećali su da su sve one mislima povezane u jedan divni, brižni i zaštitnički um. Naglo, komešanje stade i posle nekoliko trenutaka talas transformacije prostruji oko njih i, gle, na mestu šumskih zveri sedele su predivne devojke, tela prekrivenog kratkim krznom. Na proplanku zavlada tišina.
– Sestre, Grizzzma je budan i zlom pokušava da prokopa put kroz dijamantski zid svoga kaveza. Koliko će to da traje, ne znam. Vremena je malo, a toliko toga moramo da učinimo. Neka počne ovo savetovanje i neka svi otvore svoja srca i podele sa ostalime svoje nemire. Zajedno ćemo ih rešiti. Neka reč uzmu nešumnici, jer nam najlošije vesti oni donose.
Tim rečima ona prepusti pažnju svojih sestara Kiniku i Laramu. Pričali su o misterioznim događajima u Manastiru, o Velikom savetu a posebno su opisali svoju bojazan u vezi sa pojavom koju su zapazili u Zaru. Na to su ustale još neke sestre i izvestile Leglo o tajanstvenom ponašanju nekih divljih zveri u samoj šumi. Tanara je sve to vrlo pažljivo slušala i, nakon što su svi koji su imali šta da kažu završili, ona ustade i reče:
– Jasno je šta nas sada čeka. Moramo biti brze i efikasne da bi prebrodile ovu krizu. Neprijatelj nas već slabi iznutra. Pripremite životinjski svet na strah, glad i skrivanje. Razlistajte Ogra grmlje[1] oko šume, barem sa zemlje da je zaštitimo. Pozovite kraljevske orlove, neka čuvaju nebo nad šumom. Prikupite rezerve hrane, sakupite svoje isceliteljske moći, čuvajte svoju energiju za dane očaja. A ja... ja ću poneti deo tereta ove družine zato što se niko sam ne može suprotstaviti Dušogrizu. Njegova je zlobna moć čak i ovako oslabljena, dovoljna da usamljenu dušu zavede strahom i lažnim obećanjima. Karna, ponesi moj teret Prve među jednakima i ne čekaj moj povratak. Naredni dani pomućuju budućnost i sve je neizvesno. Došlo je vreme velikih odluka.
Tanara još jednom pređe pogledom po okupljenim sestrama i pomisli „Malo nas je... malo za ovoliko breme života”.
Leglo je trajalo još jedno vreme. Jezgrovita uputstva Prve među jednakima letela su od jedne sestre do druge, a njihovi kratki odgovori i klimanja glavom u potpunom razumevanju oduševile su Kinika koji je shvatio svu njihovu efikasnost. To verovatno ne bi bilo postignuto u nekom sličnom muškom bratstvu, jer bi bilo pomućeno rivalstvom, razmetljivom hrabrošću i samodokazivanjem. Shvatio je da su sve njihove buduće akcije bile vezane za odbranu ove divne zelene oaze, a ne za uništavanje budućih neprijatelja. Plan je bio jednostavan – zatvoriti sve pristupe svojoj teritoriji i održavati takvo stanje sve dok njihova grupa ne postigne svoj cilj. Sve su one bile ubeđene u njihov i Tanarin uspeh. Takvoj vojsci se niko nije mogao suprotstaviti.
Sam Kinik je bio zadivljen Tanarom. Posmatrao je njen privlačan profil, divio se njenoj unutrašnjoj snazi i, mada je znao za divlju stranu Tanarine ličnosti i pojave, privlačila ga je ženstvenost kojom je zračila. Osetio je da polako ali neizbežno pada u vrtlog osećanja koja nije sebi mogao objasniti.
Kada je podelila i zadnje zaduženje, Tanara se okrenu prema njima i reče:
– Odmora je bilo dosta. Došlo je vreme da se pripremimo za naš put. Trebaće nam izvesno vreme da nađemo Gros. Čim prikupimo sve što nam je potrebno, polazimo.
Sunce je visoko odskočilo i senke drveća su se izdužile pokrivajući nemirnim šarama šumski put kojim je pošla družina upotpunjena novim članom. Ostavljali su za sobom šumu koju su Tanarine sestre užurbano pripremale za teška vremena. Tišina i iščekivanje su se polako širili oko njih.
** Smiri se moćni brate, ovaj demon je moj prijatelj.
[1] Ogra grmlje je posebno magijsko grmlje koje se koristi za zaštitu velikih površina od napada sa zemlje. Podiže se uz pomoć magije postanja prizivanjem moći biljnog stvaranja. Iako često smrtonosno za uporne napadače (iz svojih grana izbacuje trnje koje kada dospe u kožu napadača ispušta otrovni sok stvarajući tako vrlo bolne rane, a velika količina otrova može da izazove i smrt) ovo grmlje daje prelepe i mirisne cvetove. Zato za one koji su umrli u napadu na Ogra grmlje kažu da ih je odnela „Mirisna cvetna kraljica”.